33+

Evo, mada nemam običaj da tako često pišem, nakon dva poluvremena proslave mog 33. rođendana, dobrano poslije ponoći, sam opet pred računarom.

Prije svega želim da napomenem kako mi je ova 33. počela savršeno. Puno vremena provedenog sa prjiateljima i porodicom, puno aktivnosti i puno proslava. Sve je više ženskih vratića koji se okreću kad prođem ili dođem, mada postoje i oni koji se okreću ali od mene.

Sve u svemu želim ti da što prije imaš jedan ovakav rođendan. Međutim to nije ono o čemu želim da pišem večeras.

Sad sam iz kafića slovo i broj i opet smo tamo napravili ludilo, bili najglasniji i najveseliji ali ni o tome neću.

Večeras mi se piše o njima dvjema. One su mlade. Jako, jako mlade. Gotovo da bi mi mogle biti kćeri (da sam na vrijeme počeo). Nepoznatim ljudima gvore Vi, oblače se neizazovno. Nisu nešto posebno lijepe, bar ne meni koji definitivno ne mogu da vidim ljepotu jedne zrele žene u licu jedne djevojčice ali to nije spriječilo gotovo sve muškarce da ih okruže i napadnu klasičnim živim zidom. Sve, osim mene.

Onda se, opet, upitam ko tu nije normalan. Ja ili cijeli svijet?

Ne, definitivno više nisam zainteresovan za klinke, princeze i mamine maze. Nisam zainteresovan za podignute nosiće, prevelike zidove, niti hladne, reda radi, poljupce. Nisam zainteresovan ni za laži, igranja, nedostatak mašte i distance.

Sve što ja hoću jeste jedna normalna, sasvim normalna osoba. Ona kojoj će biti stalo do mene bar toliko koliko je meni do nje. To je ona ista koja, kada se i rastanemo, nikada neće reći da sam ja taj koji je najbolji, onaj koji ju je volio više od ičega na ovom svijetu. To je ona koja će znati moju omiljenu boju i koju pjesmu volim.

Pitam se gdje je ona večeras? Možda daleko, preko mora i gora, moža na sasvim drugu stranu?