…i Bog stvori ženu

Slušanje previše bluza bi svakako trebalo zabraniti zakonom.

Previše bluza na mene utiče tako da počnem da razmišljam o svemu onome što čini da mozak počne da mi se znoji a tabani da me peckaju u želji da, baš kao luda iz Andrićevog Latasa, trčim ulicama u uzaludnoj potrazi za lijekom koji bi izliječio moje misli, licem neke nepoznate a za mene prave.

Večeras, nakon nekoliko odslušanih cd-ova bluza, razmišljam o najsavršenijem od svih djela Božijih. O ženama.

Kakva je to žena, s kojom bi volio da provedem ostatak života, s kojom bi mogao da imam djecu i da provedem godine ne zažalivši niti jednog dana zbog svog izbora? Nije lako pitanje.

Moj brat mi je rekao juče, kad je čuo da sam ponovo momak, ovako: „Eto, sad imaš iskustvo, sad pažljivo biraj“. Zamislio sam se potom šta i kako. Da bi nešto vrednovao moraš znati šta tražiš. Postoji teorija da ćeš to znati onda kada nađeš ali ja sam prilično ubjeđen da su velike šanse i da to saznaš tek kada bez toga ostaneš. Upravo zbog toga hoću da znam šta to tražim.

Pokušaću to reći u tri stavke.

Prvo: Da bude ponosna što je žena, svjesna sebe kao žene i da, svakog trena, uživa u tome što je žena. Najljepše je ovo rekao Bajaga: Kad hoda da ne zastajkuje i zemlju da ne dodiruje. Da drhtim od njenog pogleda i da zbog nekih starih razloga ne mogu da se sredim.

Drugo: Da je iskrena i otvorena. Da zna šta želi i šta nikako neće. Da zna da je bolje meso svaki dan nego ponekad meso ponekad kupus. Da želi nas i da se za to bori. Da kada prestane da želi nas, dođe i kaže mi to, ne zaklanjajući se iza obzira. Da me poštuje kao čovjeka i onda kada me voli i onda kada me više ne voli. Da razumije da joj i ćuteći govorim. Možda i ljepše i dublje nego riječima.

Treće: Da zna šta su problemi i da je u problemima jaka, da uvijek zna da problemi imaju i svoj početak i svoj kraj, da vjeruje i zna da sam joj prijatelj i pomoć i da je nikad neću napustiti u problemima.

Takva, koja me ne bi voljela glavom u oblacima, već čvrsto stojeći, s obe noge, na zemlji. Takva je ona koju želim. Ne želim glavu u oblacima jer vjetrovi vremena lako rastjeraju oblake i donesu neke druge,ali ipak mnogi i jaki vjetrovi trebaju da te pomjere ili sruše ako s obe noge stojiš na zemlji.

Takva bi znala koliko je trebam, koliko mi je sve i onda kada sam najjači i onda kada mi ona ne može pružiti ništa osim sebe same. Takva bi znala da je to ono sve, ono jedino, što mi uvijek treba.

Takva bi, vjerovatno, bila fatalna za mene. Umro bi zbog nje i ponovo se rodio, sve zbog nje.

Takvu ću čekati, makar još neko vrijeme.