Sličice

Gotovo svaki dan ručam na istom mjestu. Moj, odskora, omiljeni restoran nije ništa posebno bolji ili lošiji od drugih ali ja se tamo osjećam prijatno i dobro. Lako me je tamo naći, nekad ujutro, nekad popodne, nekad u odijelu i sa kravatom, nekad sasvim opuštenog.

Dok čekam ručak, obično čitam novine ili sam na internetu. Oko sebe ne gledam, a onda se u mom ograničenom vidnom polju pojavi ruka i u ruci ceduljica sa koje mogu pročitati samo cijenu, 2 KM. Ceduljica ostaje na mome stolu zajedno sa nekom totalno nepotrebnom i tragi-komičnom igračkom iz japanskih crtanih serijala.

Nikad ne kupim tu igračku. Ne zato što ne bi dao te dvije marke, već zato što stvarno ne znam šta bi radio sa takvom jednom stvari. Par sekundi poslije, nestaju i cedulja i igračka, a ja ostajem da se pitam: zašto ne prodaješ nešto što bi i ja kupio, stari strip, na primjer?

Svaki put kada pješice idem kući prolazim pored stare obućarske radnje. Kuća stara, obućar, čini mi se, još stariji, prezime mu arhaično a čak i njegove mušterije izgledaju staro.

Svaki dan ga vidim u odijelu, s uredno štucovanim brkovima i uredno podšišanog. Nekoliko puta sam trebao nešto od njega, popravku omiljenih cipela ili da mi probuši još jednu rupicu na kaišu, i svaki put me je dočekalo njegovo: “Dobro jutro komšija!”.

Taj pozdrav, iste riječi, čujem često, ali nikad ne zvuče tako svečano kao kod ovog starog obućara. Nekad vidim tog obućara, kako pijan stoji u prodavnici. Ko zna zašto pije, šta ga muči, ali već sutra on će biti u svojoj maloj obućarskoj radnji. Predlažem stoga da pokvarite svoje omiljene cipele, a ja ću vam već reći gdje da nađete svoje “Dobro jutro komšija!”.

Sticajem okolnosti nekoliko poslednjih dana sam proveo u takvim poslovnim aktivnostima koje su od mene zahtijevale da nosim odijelo. Moje odijelo jeste novo ali nikako skupo ili nešto posebno lijepo.

S druge strane ja iskreno obožavam da hodam te sam se povezujući sastanke nahodao gradom u kojem živim. Prilično intezivno živim pa ne stignem da obraćam pažnju na stvari oko sebe ali u jednom trenutku sam počeo da primjećujem kako me ljudi zagledaju.

Prvo sam pomislio da mi se sve samo pričinjava ali sam se razuvjerio hvatajući neke poglede. Pomislio sam potom da je na meni nešto posebno ružno, izgužvano ili prljavo. Pred prvim izlogom sam se uvjerio da nije.

Tek poslije nekog vremena mi je sinulo. Ja, u odijelu, sa kravatom, u po bijela dana hodam pješice gradom i ustvari sam pravo malo čudo. Oni u odijelima i kravatama obično ne hodaju a mladi, ionako, obično ne nose odijela. Pitam se kad je bio taj trenutak kada je postalo čudo kada mladog čovjeka vidimo kako hoda ulicama, u po bijelog dana, u po jednog grada, obučen u odijelo i sa kravatom.