Sasvim slučajno

Evo, nakon što je još jedan smak svijeta, na sreću, katastrofalno podbacio, svome kraju se bliži i godina ova,  po jednom, široko prihvaćenom brojanju, 2012. Već je postala tradicija  da se na kraju godine osvrnem na nju. Radio sam to prošle godine i  one prije nje  pa nije red ni da ovu preskočimo, pogotovo zato što je toliko dugo trajala i što se toliko toga u njoj desilo. Baš ove je godine, doduše na samom kraju, preskačući sve moje plavuše i prazne priče, jedan opasan crni pogled izazvao težak oblik tahikardije, sušenja sočiva i jak zemljotres sa epicentrom nekih pedeset centimetara južno od očiju. Ništa nije pomoglo ni to što su uz pogled išli ta lijepa crna kosa, taj lijepi vrat i taj sjajni osmjeh. Još veći su poremećaj izazvali Sergej, Kuba i filmovi. Kriptonita pune džepove da ni ne spominjem. Takvi se poremećaji bez doktorice nisu mogli zaliječiti niti izliječiti. Sreća da sam ove godine našao doktoricu, onu koju sam dugo tražio. Doktorica je došla i propisala terapiju k

Lako je biti nasmijan kad ti se, makar jednom u životu, desi nešto vrijedno osmijeha. Lako je govoriti istinu kada nemaš zbog koga lagati. Lako je ne ukrasti kad ono što nije tvoje za tebe nema vrijednost. Lako je ostati dobar kad nemaš ništa osim sebe samog i onih koji su s tobom zbog tebe. Lako je otići u kafanu, kad se nema gdje drugdje otići. Lako je sresti plavušu na morskom plavom žalu, kad znaš u šta se sve taj žal umije prerušiti. Lako je s nekim prestati pričati kad vjeruješ da ti taj neko više ništa nema za reći. Lako je povjerovati da si lošiji od sviju drugih, kad ti to svi govore. Lako je sanjati noćne more kad su more ono što i po danu vidiš. Lako je za sve optužiti sudbinu, kad nemaš koga drugog osim sebe. Lako je nekom napisati pismo kad nije lako tome u oči reći. Lako se isprljati kad je svukud oko tebe blato. Nije lako prestati misliti one opasne misli u kojima si jedna od glavnih uloga.