Sasvim slučajno

Stvarno vjerujem da sve što imaš, pa i cijeli život, bez strasti ne vrijede ni jednog jedinog, znaš već kakvog, boba. Strast ne mora da bude samo seksualna. Strast muškarca prema ženi (mada je ta sasvim, sasvim dobra). Strast možeš imati i prema poslu koji radiš, klubu za koji navijaš (ukoliko je isti crveno-beli), plesu (čak iako ne znaš da plešeš), pjevanju ili, recimo, trkama. Strast možeš da imaš i prema pomjeranju granica. Rekoše mi, tako, kako sam taj koji uvijek mora pomjerati granice, taj koji se ne zadovoljava ni životom na samoj granici a kamoli životom negdje gdje je granica daleko ispred. Ne rekoše mi to kao pohvalu. Ti bar znaš kako nas je teško razumjeti. Često me je, baš kao i tebe, mnogo lakše pogrešno procijeniti i reći da, recimo, tražim da budem primjećen, da sam svojeglav, da fantaziram ili filozofiram. Ti znaš i kako je nama teško razumjeti druge. Kako da razumijemo nekog, ko samo želi da odtetura svoj život, da ne ostavi traga? Kako da razumijemo o

Prije nekog vremena sam jednoj maloj, koju sam, nadam se, ostavio iza sebe, pričao vic o bračnom paru koji, nakon što su se čitav život mučili sa makrobiotikom, umiru i odlaze u raj. Dio tog vica je i kratak opis raja. Nakon što sam dao svoj, rekla mi je da vic zna od ranije ali da me je pustila da vidi kako ja to doživljavam raj. Defintivno, ne doživljavaju svi raj na isti način. Neko ga zamišlja kao lijepe krajolike kojima hodaju lijepi ljudi i životinje. Neko ga zamišlja sa voljenom osobom. Neko ga zamišlja sa željenom osobom. Neko ga zamišlja kao bar sa gomilom mladih, lijepih i krupnookih plavuša. Neko ga zamišlja kao polja zrelog žita, negdje uz obalu kakvog mora (ili bar jezera). Evo, hajde da pitam tebe: Kada bi ti sad neko rekao da zamisliš raj, onaj u kojem ćeš beskonačno boraviti, kako bi ga zamislila? Na prvu ne izgleda pretjerano komplikovano pitanje. Možda ćeš reći: voljena osoba, djeca, bezbrižnost. Samo, obrati pažnju na to da govorimo o beskonačnom bivstovanju. Jes

Stvari na ovome svijetu postoje da bi se mijenjale. Ukoliko su iste, nekim, meni sličnima, brzo dosade. Teško je, stoga, takve pratiti, kako mi ljutito reče jedna mala prije nego što sam je potpuno iznenadio pokazavši joj emocije. Osjetiš, ako si jedna od tih, kako te malo mjesto guši svojom jednakodnevnicom, svojim pravilima i svojim danom mrmota. Ustaješ, gotovo uvijek u isto vrijeme. Koračaš pokušavajući da na pješačkoj stazi prepoznaš svoje jučerašnje korake i da njima koračaš i danas. Kao pored dobro postavljene kulise prolaziš kraj starog obućara kojem svako jutro klimneš glavom i kažeš "dobro jutro", kraj stare čistačice sa fakulteta koja čeka autobus 6a i pored one zgodne mlade žene koja nikad ne ide u tvom smjeru a koju uvijek srećeš u parku. Na poslu te čekaju, suštinski uvijek iste stvari. Radiš ih sa pola snage, kao da se dešavaju nekome drugome. Nisu ti one strast, nisu ono što želiš da radiš. Odlaziš kući, pa na trčanje, u izlazak, čitaš vijesti, poljubiš