I want world peace

OK. Naoružan ladnim pivom, šovinističkim komentarima, internet drugovima i daljinskim upravljačima, večeras gledam izbor za Mis i priznajem zbunjen sam.

Zadnji put, biće da je to bilo još u prošlom vijeku, kad sam gledao jedan ovakav izbor, za djevojke je bilo bitno da imaju što duže noge, što ljepše kosu i zube i osmjeh koji bi, brže nego globalno zagrijavanje, ostavio eskime bez doma i otopio oba pola. Sad su se stvari promijenile. Gotovo sve kandidatkinje su učenice generacije (valjda iste, otkud znam), odlikašice, karatistkinje, matematičarke, humanitarne radnice ili ko zna šta.

Naravno sve su i dobre drugarice, savršene ćerke i sestre.Pitam se jednostavno: Zbog čega je ljestvica tako visoko podignuta? Zar je stvarno potrebno da svake godine tražimo nešto savršenije od savršenog što je naravno logički potpuno besmisleno.

Šta li misle one bubljičaste djevojčice koje imaju malo više kilograma nego što bi trebalo i matematika im nikada nije išla od ruke ali koje imaju srce puno topline i koje su spremne da vole nesputanom vatrom? Koliko kompleksa njima nabijamo ovim preuspješnim misicama? Možda one ne vide da je preuspješnost u stvari neuspješnost jer je uspješnost samo ona koja je sa mjerom?

Ja evo apelujem: Vratite nam onu mis koja će kad je pitaju nešto o njoj reći: Ja sam ... savršena plavuša dugačkih nogu. Za nju će opet sve ljubomorne djevojčice moći reći kako je lijepa ali (za razliku od njih) nije nešto baš pametna ili uspješna i sve će se opet dovesti na svoje mjesto.

Ovako kako sada biramo mis ispada baš kao da na oglasu za kardio hirurga stavimo da mora još biti visoka plavuša, jakih grudi.