Dosada

Sticajem okolnosti došao sam u Kragujevac. O samom gradu sam znao malo. Znao sam za kragujevački crni oktobar kada su fašisti u drugom svjetskom ratu pobili nedužne građane Kragujevca, znao sam da su tu i propala fabrika automobila i fabrika naoružanja te osim toga gotovo ništa drugo.

Bježeći od dosade susrećem razne ljude. Tako sam i ovdje u ovih nekoliko dana uspio da se upoznam sa gotovo cijelim osobljem malog hotela u kojem boravim.

Konobar Dušan, star 28 godina, svaki dan radi u hotelu. Pored toga on i njegova žena imaju radionicu za proizvodnju kolača. Razmišlja o proširenju posla i ima jasne planove kako to da uradi. Dobio je kredit od nekog fonda za razvoj Srbije i već vidi kako će do četrdesete postići da drugi rade za njega i kako će on tada moći da se posveti sebi i svojoj ženi. Ima troje djece i o njima priča sa ponosom.

Drugi konobar, čije ime nisam dobro čuo u upoznavanju, je isto tako mlad. Završio je školu dizajna negdje u inostranstvu. Radi u hotelu kao zamjena za konobare koji su na odmoru. Sinoć mi je, dok sam večerao, pričao kako će jednom kad bude imao svoj hotel, nekih pedeset godina i kada obezbjedi djecu tako da mogu da se školuju onoliko koliko žele i za ono što žele, skupiti sto hiljada evra i posvetiti se karijeri u dizajnu odjeće. Zarađuje od svoje šesnaeste godine, bavi se plesom i želi da u onome čime se bavi bude najbolji.

Razmišljam o ovoj dvojici i o svim onim ljudima koje poznajem a koji su, uprkos tome što sigurno bolje žive od ovih ljudi, uvijek nesrećni i bezidejni. Onima koji samo puštaju da ih nosi mutna rijeka. Razmišljam o tome koliko ovi ljudi rade i o tome da ovi ljudi imaju i sada, i da će imati uvijek, mnogo više od mojih nekreativnih poznanika.

Upoznao sam mnogo “modernih” ljudi koji razumiju samo jezik kvadrata, kilograma, šuškavog, žutog i bijelog, linija na autoputevima i žena koje se kupuju. Razmišljam o tome kako oni umiju da budu prezirivi i da se narugaju onima što mnogo rade i nešto stvaraju (makar i riječi) iako istovremeno nisu sposobni da za sobom ostave bilo kakav trag osim traga koji puž golać ostavlja na vrelom betonu.

Sjetim se Stendalovih riječi: “Kakvo društvo! Pa da mi poklone i polovinu onoga što kradu, ne bih pristao da živim s njima. Jednog lijepog dana bih se svakako nečim odao: ne bih izdržao, ne bih mogao da ne ispoljim prezir koji prema njia osjećam.”.