Dobro jutro gospođice M

Prije neki dan pročitah kako je u jednoj zemlji, tu negdje sasvim blizu tebe i mene, ombudsman, za ovo i ono, predložio i propisao da svakodnevni govor ne treba da sadrži riječi koje su uvredljive za pripadnike manjina (nacionalnih, polnih, bračnih i svakojakih drugih).

Ono što mi je posebno privuklo pažnju je prijedlog da iz govora izbacimo termin “gospođica”. Kaže dobri ombudsman kako to implicira bračno stanje određenih dama i kako to stvarno nije fino. Valjda prema onim gospođama koje su, najčešće svojim izborom, i dan danas ostale gospođice, iako je ljeto četrdeseto, a u nekim slučajevima i pedeseto, odavno prošlo.

E ombudsmane, ombudsmane. Nisi se trebao brinuti zbog upotrebe gore spomenutog termina. Kulture je kod nas, ombudsmane, sve manje i manje. Žene sve rijeđe nazivaju damama, gospođicama ili gospođama a sve češće mačkama, ribama (ima i drugih životinja koje učestvuju ali su to uglavnom pogrdni nazivi) dijelovima anatomije žena (primjer nije za mlađe od 18 godina) ili generalnim atributima (npr. “dobra”,“gara”, “plavojka“).

Nisu samo gospođice stradale u savremenoj kulturnoj evoluciji. Rijetko čujemo čak i dobar dan. Nije to više “in”. Kratko ćao ili haj. To se traži, to je tako “casual” i “cool” šta samo znači da je “extra” i “vrh”.

Ponekad se još desi da neki, dinosaurus, prilikom ulaska u prostoriju u kojoj radi sa kolegama glasno kaže “Dobar dan” i ostane zbunjen time što mu niko ne odgovori iako nije upoznat da je u svađi sa nekim od prisutnih. Desi se i da ovi “cool” likovi ulaze bez kucanja i naravno bez riječi. Umije se desiti i da “cool” likovi ignorišu razgovor (osim ako je isti povišenim tonom) ili poruke (koje nije pametno ignorisati). Benignu pojavu upadanja drugome u riječ sad gotovo da ne treba ni spominjati. Takođe, posebnu pažnju ne treba posvećivati ni uvredama. To, tumačenje uvreda kao uvreda, stvarno nije “in”.

Udžbenik moderne kulture, da slučajno postoji, bi nam rekao da nikoga ne trebamo poštovati zbog prošlosti ili zasluga već samo zbog potencijalne budućnosti. Dalje, ukoliko je moderan čovjek, kojim slučajem neraspoložen, sasvim je ok da se ponaša djetinjasto, da svoje probleme podijeli sa svima i da razgovara sa ljudima na način koji nije priličan ni ljudima ni mjestu. Riječ izvini je potrebno što prije izbaciti iz riječnika (možda se ombudsman može time pozabaviti) pošto se ista ionako više ne koristi.

Kažu da je dragocjenost mjerena količinom. Ono čega je malo, vrijedi baš zato što ga je malo. Pomislim tako da je lijepo odgojen gospodin, sposoban da kulturno razgovara držeći kulturu kao štit kojim skriva svoje probleme, i kao oružje kojim ohrabruje, podržava ili obeshrabruje postupke ljudi oko sebe, nešto što danas vrijedi. Bar toliko koliko dobro odgojena gospođica, sposobna da ljepotom privuče čak i ako joj grudi nisu izbačene ili dupe zategnuto u kakve preuske pantalone. Naravno, uz ogradu. Svaka vrlina se mjeri osnovnom jedinicom godina a ne osnovnom jedinicom tren. Zlato na kraju jeste zlato baš zato što mu ni vrijeme ne može ništa.

Još se pitam, kako ćemo zvati “Uspavanku za Radmilu M” ako jednog dana na ovome svijetu nestane gospođica? Nekako mi uz onakvu muziku ne ide naslov “Uspavanka za ribu, trebu”. Nekako onakvoj pjesmi više priliči prćasti nosić kakve gospođice.