Sasvim slučajno

Umije, nekad, i one, uvijek raspoložene, za koje misliš da im sve ide bez da se oznoje, da uhvati nekakva, samo njima znana, nervoza. Dođe niotkud. Jednog je dana nema a onda se sutra ujutro probudiš prisjećajući se sna koji si sanjala, i eto nje. Učini ti se da je došla da nikad više ne ode. Sve sive stvari, koje si trpila već danima ili godinama ti se odjednom prikažu kao čisto crne ili čisto bijele.Prestaneš da pristaješ na kompromise i opet ti dođe ona luda ideja da se u sred ulice, kojom nikad ne prolazi gospoda, prodereš na sav glas i da svim baš u lice kažeš da si nervozna. Ta se nervoza teško liječi. Ne ubija je ni sunce proljetnog dana, mada pomogne da se ublaži. Moju ne uklone ni pogledi one lijepe plavuše od sinoć. Ne umije da je ukloni ni dugo očekivani poziv. Onda dođe taj dan i kada je, odjednom, kao da je nikad nije ni bilo, ukloni neka mala gesta koji nisi očekivala. Ta mala gesta može da bude kratka čestitka koja ti kaže da ostaneš čovjek i drug kakav jesi,

Ponekad ti stvarno ne mogu reći sve što bi želio. Nekad mi nedostaje riječi a nekad ih nikako ne mogu skupiti u bilo kakve, barem djelimično smislene, rečenice. Ponekad ih imam previše i iz mene nadiru kao bujica, žureći, sustižući i prestižući jedna drugu. Baš kao da se negdje, u meni, srušila neka brana, preko koje su do tad samo sipile kao dosadna aprilska kiša. Riječima možeš da obraduješ,da povrijediš, da kažeš mnogo ili ništa o sebi, da kažeš mnogo ili ništa o drugome. Sve to možeš jednako riječima izgovorenim kao i onim neizgovorenim. Najopasnije su one riječi koje su zapisane. One nikad nisu jednako važne onome koji piše i onima koji čitaju. Njih svako može da razumije onako kako mu tog utorka odgovara. Riječi moramo da dijelimo, makar sa samim sobom. Sebi dajemo one najvažnije a drugima ih dajemo prema zaslugama. Nekome one lijepe, niježne, koje miluju. Nekome one stroge i osorne koje ostavljaju veće tragove od udaraca bičem. Riječima može da se izgradi čitav svij

Istina je da sam nekad, preko svake mjere, bio zaljubljen u tebe. Bio sam zaljubljen u onu tebe kakvu sam ja svojim kratkovidim očima vidio. Razumi me. Ko ne bi bio. Istina je da više nikad tako ne mogu biti zaljubljen u tebe, makar postala i najplavlje plava. Istina je da nam nije lako. Ni tebi ni meni. Istina i ništa drugo. Istina je i da je Zvezda, bez obzira na rezultate, bolja! Istina kad ti kažem. Istina je da volim palačinke. Istina, makar bile samo sa šećerom. Istina je da ne mislim šta je bilo a šta je moglo biti. Recimo da je istina. Istina je da volim da se s vremena na vrijeme promijenim, makar ta promjena bila i na gore. Istina je da sanjam. Samo nekim danima, istina je, ne sanjam tebe. Istina je da u tim danima sanjam komad zemlje pored rijeke i na zemlji jedno 18-19 djece. Ženske, tuđe, preko 18 godina starosti. Istina je da boja kose nije važna ali da oči jesu. S očima se svašta zna napraviti. Istina je da bi volio da šutiš tu na mojoj ruci, znojna

Život je, nesrazmjerno, podijeljen na onaj dio kad nisi bolesna i onaj dio u kojem te bar nešto boli. Neko, recimo, dobar dio svog života ne može da diše kroz svoj,blago krivi, nos. Nekog već nekoliko godina pati alergija,  i načisto ga dotuče (i to nekoliko puta godišnje). Neko je možda baš sad prehlađen a neko, možda baš previše godina, u tebe, nesretno, zaljubljen. Nekog pate sve te bolesti odjednom. Na svoje bolesti se lako naučiš, naučiš toliko da ti je, jednom kad bez neke od njih ostaneš, sve nekako lošije i ružnije. Ima ljudi koji se razbole svako malo ali i jednako brzo ozdrave, čak i onda kada ne sjede na hladnom betonu. Bolesti ima raznih. Pravih i umišljenih. Za neke je lijek plava, za neke crna a za neke ljubičasta tableta. Neke liječiš ti, kad si tu, a druge, opet, kad nisi. Nekima si ti, bogami, i bolest a ne lijek. Neke bolesti liječi kafana a neke samo onaj posebni med koji prave pčele koje piju Unu i Sanu. Nekima lijeka nema, ili ih, što je moj, pokojni,