Nose job (continued)

Od vanrednog remonta je prošlo više od tri mjeseca i kako su dobri doktori rekli, disanje se još popravilo. I to kako se popravilo! Nakon nekih dva mjeseca, iz čista mira, postalo je mnogo, mnogo bolje. Protok vazduha koji sam tad osjetio, i koji još osjećam, je stvarno nešto fenomenalno.

Svi ožiljci su nestali i sve je bilo kako treba. S vremena na vrijeme se unutrašnjost nosa sušila ali bi Marisol vrlo brzo dovodio stvar pod kontrolu. Dodatno, glavobolja nije bilo čak ni u slučajevima kad bi sjedio direktno nasuprot klime.

To bi otprilike bilo to, da sam ja kojim slučajem kakav mirni intelektualac ali ne, morao sam igrati fudbal u sred Engleske, noseći dres omiljenog crveno-bijelog tima. 

Tako nešto, naravno, ne prolazi bez posljedica, pa je tako i mene Englez iz okreta, unoseći cijelo tijelo u udarac, pukao rukom (nenamjerno) posred nosa. Iako smo fudbal igrali na -2 stepena, iako sam već bio promrzao, bol je bio nevjerovatan, ali nevjerovatan. 

Krv je oblila nos izvana ali ono što je interesantno praktično nije bilo krvarenja unutar nosa. Koža je pukla i tek par maramica (dobijenih od koleginice) su uspjele da zaustave krvarenje. Naravno, nos je otekao i na mjestu udarca pomodrio. Par dana poslije izrazito mala količina krvi se pojavila i unutar nosa ali je to vrlo brzo prestalo. 

Poslije toga nisam imao nekih problema sa disanjem a kost, koja me na dodir boljela par dana, je ubrzo prestala da me boli.

Pošto sam tad malo više počeo da zagledam nos primjetio sam i malu grbu koju ranije nisam imao, ali je meni to ok jer takvu imaju i drugi ljudi a meni čak i vrlo dobro stoji.

Izgleda da, osim što su me odbili kao DDK zbog toga što nije prošlo šest mjeseci od operacije, praktično nikakvih problema nisam imao u vezi ove operacije.