Kum

Mnogi običaji, bilo da su prosto iz naroda ili proizišli iz religije, su posljedica potrebe. Tako je i kum, nekada, imao ulogu da pomogne porodici koja ga je okumila ili sačuva kumče, pogotovo ako se roditeljima nešto desi.

Sticajem okolnosti danas upoznadoh mladog čovjeka čijeg sam oca nekad poznavao. Oca,  kojeg već godinama nema, sam mu upamtio kao dobrog, vrijednog i poštenog čovjeka spremnog da nama, studentima, u svakoj situaciji pomogne, ne očekujući ništa zauzvrat. Tad mu zaista, gotovo ništa, osim hvala, nismo ni mogli dati.

Sin ima nekih dvadeset i šest godina i već osam godina radi kao radnik u jednom preduzeću. Svoj posao shvata ozbiljno i odgovorno. Ne otaljava ga tek da ispadne iz ruku već mu je stalo da posao uradi kako valja.

Izgledom potpuno podsjeća na svog oca. Ponašanjem, čini mi se, još i više. Izgleda da je istina da sin poštenog, vrijednog i dobrog čovjeka ipak teško postaje bilo šta drugo osim pošten, vrijedan i dobar čovjek.

Kratko smo popričali, muški, uz pivo. Ništa posebno, međutim, poslije tog razgovora, razmišljam kako sam i ja na neki način, ovom mladom čovjeku, kum. Ružno bi bilo reći da me njegov otac zadužio, jer on to nikad nije imao kao namjeru, ali se ipak osjećam dužnim čovjeku koji je uvijek bio dobar i pomagao ne tražeći ništa zauzvrat.

Ispada da tako, u lancu koji čine u niti upredeni svi ljudi, živi, umrli i nerođeni, od naših djela korist možda bude  imao neki naš potomak ili možda samo neki nepoznat čovjek.

Pitam te draga ko će imati najviše koristi od ovog mog pisanja? Ja koji pišem, ti koja čitaš ili možda neko i tebi i meni nepoznat.