Postoji jako malo resursa koje nam neko može, mimo naše volje, oduzeti. Onako, kako ja vidim stvar, to su vrijeme i intelektualni kapacitet. Upravljanje sa ta dva resursa, čini smisleni dio našeg života. Onaj drugi, onaj kojim ne možemo upravljati, mada najčešće mislimo da možemo, to su emocije. Ponovo upoznajem različite i interesantne ljude. Mlade, lijepe i uspješne, ljude koji će činiti i čine zdravu budućnost ovog društva. Ono što me, iznova, razočara jeste činjenica da su ti ljudi, najčešće, sami. Uvijek sa nekim ranama od prethodnih ili nezavršenih veza. Bilo da se radi o nekoj bivšoj koja to nije, nekoj koja se udala, nekoj koja te negdje preko gora i mora čeka, nekoj kojoj je falilo samo malo da bude Prava, uvijek te rane, baš kao rane od žuljeva koje dobiješ besplatno uz nove cipele, mijenjaju tvoj hod. Nekako nisi više sposoban da hodaš lako ili da trčiš. Iskreno se pitam, zbog čega je to tako. Možda smo ograđeni previsokim zidovima u koje novi red dograđuje svako novo razo...
Коментари
Постави коментар