Raskrsnice
Razmišljam, noćas, koliko puta su drugi, potpuno mimo moje volje, uticali na moj život, koliko puta su mi određivali kojim ću putem krenuti na raskrsnicama na koje sam nailazio.
Neko je odlučio da mi djetinjstvo ofarba u crveno, obilježi praznim prodavnicama i dosadnim TV programima. Taj isti je odlučio da ne smijem da psujem Vođu, da trebam da nosim majicu s njegovim likom, da ustajem kada himna svira i da se trudim da budem najbolji u takmičenju Vođinim stazama revolucije.
Neko je onda odlučio da mi mladost ofarba u crno. Da me ne pošalje na ekskurziju u neku od toplih zemalja u kojima uspjevaju vrele žene, da me obuče u totalno "out" odjeću maslinastih tonova, da me pošalje na brdo, ko zna kome važno i da me nauči da bez prijatelja mogu da ostanem i lakše i brže nego što sam mislio.
Neko je, zatim, odlučio da me uči sve ono što mi ama baš nikad neće trebati. Da me guši i pritišće kao tona živog blata. Taj isti je odlučio da me nauči upornosti.
Onda su došle one. One su sve odlučile da me nauče da nema više romantike, da se sve, pa i emocije, mijenja.
Svi oni su odlučivali i upravljali mojim skretanjima, vodeći me, kao željezničari voz, između dvije stanice, one na kojoj sam bio kad sam prvi put pao sa bicikla i ove na kojoj sam sad.
Nisam ja takav da bi žalio ili kudio sudbinu zbog kolosjeka na koje me je slala. Ne, ja jednostavno prihvatam to kao put koji sam trebao preći, koji mi je već kod polaska bio upisan u kartu.
Siguran sam da sam na dosta raskrsnica i ja, sam, donosio odluku kuda ću krenuti i nadam se da ću i na prvoj sledećoj to moći.
Neko je odlučio da mi djetinjstvo ofarba u crveno, obilježi praznim prodavnicama i dosadnim TV programima. Taj isti je odlučio da ne smijem da psujem Vođu, da trebam da nosim majicu s njegovim likom, da ustajem kada himna svira i da se trudim da budem najbolji u takmičenju Vođinim stazama revolucije.
Neko je onda odlučio da mi mladost ofarba u crno. Da me ne pošalje na ekskurziju u neku od toplih zemalja u kojima uspjevaju vrele žene, da me obuče u totalno "out" odjeću maslinastih tonova, da me pošalje na brdo, ko zna kome važno i da me nauči da bez prijatelja mogu da ostanem i lakše i brže nego što sam mislio.
Neko je, zatim, odlučio da me uči sve ono što mi ama baš nikad neće trebati. Da me guši i pritišće kao tona živog blata. Taj isti je odlučio da me nauči upornosti.
Onda su došle one. One su sve odlučile da me nauče da nema više romantike, da se sve, pa i emocije, mijenja.
Svi oni su odlučivali i upravljali mojim skretanjima, vodeći me, kao željezničari voz, između dvije stanice, one na kojoj sam bio kad sam prvi put pao sa bicikla i ove na kojoj sam sad.
Nisam ja takav da bi žalio ili kudio sudbinu zbog kolosjeka na koje me je slala. Ne, ja jednostavno prihvatam to kao put koji sam trebao preći, koji mi je već kod polaska bio upisan u kartu.
Siguran sam da sam na dosta raskrsnica i ja, sam, donosio odluku kuda ću krenuti i nadam se da ću i na prvoj sledećoj to moći.
Коментари
Постави коментар