Fukušima-Bengazi
Prolaze godine. Okreneš se i iznenadiš kad vidiš da je od prvog poljupca, onog koji se broji, prošlo već 20 godina.
Prolaze godine a prošlih se sjećaš samo po zemljotresima koji su izazvali cunamije, one dobre ali i one loše, i situacijama kad te je neko bombardovao, bilo da si bila u pravu ili da nisi, da si bila spremna ili ne.
Pravi je zemljotres onaj kojim te protrese pogled žene koja te iskreno i zbog tebe voli. Nema te skale kojom se može izmjeriti njegova snaga. Sreća pa ih je malo na ovome svijetu.
Zasigurno su cunamiji one bezrazložne tuge koje osjetiš pred neki poseban dan koji samo tebi znači.
Teško je bombardovanje kad vidiš da neki prijatelji do kojih ti je stalo ne dijele tvoj entuzijazam za to prijateljstvo.
Sigurno su bombardovanja i kad te neko, za koga vjeruješ da je jedno, ubijedi djelima da je gore od toga.
Godine prolaze nenadoknadivo. Neko ih ima još gomilu, neko tek malo ali svima će ih nestati. Ne treba zbog toga tugovati niti žaliti. To je samo sitna cijena za privilegiju koja se zove život.
Posebno ne treba žaliti za onim godinama koje potrošiš na porodicu ili prijatelje.
Porodica ti je so života. Kako bi rekli u jednom domaćem filmu: može i bez nje ali je bljutavo. Prijatelji su ti šećer, oni su ti koji ti najbrže popravljaju gorak ili ljut ukus u ustima koji osjećaš kad god tvojom stazom prođu neki truli čovjek ili neka žena koja miriše na biber.
Nađi, uvijek, vremena za svoju porodicu i prijatelje. Izliječi se bolesti egoizma. Pošalji im malenu poruku, čak i u ponoć. Nađi im se kad im je dobro i kad su srećni (bez obzira dal te rastura upala mišića i bez obzira što si upravo imala užasnu sedmicu), nađi im se i kad su tužni (ponekad bez riječi, samo ćuteći zajedno).
Reci im kad učine nešto što vas povrijedi i izvini im se ako učiniš nešto čime ih povrijediš. Ne daj da te odgurnu onda kad te guraju od sebe a ti vidiš da im trebaš. Shvati da ponekad, iza štita umišljenog i hladnog izgleda, možda leži čitav vulkan. Shvati da niko nije savršen, ni ti, ni tvoji prijatelji.
Nemoj dopustiti da te neka glupa trka za šarenim leptirom, ostavi bez pravih prijatelja i ljudi koji te cijene, onakvu kakva jesi, i koje treba cijeniti, onakve kakvi jesu.
Pročitaj ovo i potom nazovi nekog ko ti je prijatelj, pošalji mu poruku (može i bez teksta), dođi na vrata noseći pivo ili možda Stripoteku.
Prolaze godine a prošlih se sjećaš samo po zemljotresima koji su izazvali cunamije, one dobre ali i one loše, i situacijama kad te je neko bombardovao, bilo da si bila u pravu ili da nisi, da si bila spremna ili ne.
Pravi je zemljotres onaj kojim te protrese pogled žene koja te iskreno i zbog tebe voli. Nema te skale kojom se može izmjeriti njegova snaga. Sreća pa ih je malo na ovome svijetu.
Zasigurno su cunamiji one bezrazložne tuge koje osjetiš pred neki poseban dan koji samo tebi znači.
Teško je bombardovanje kad vidiš da neki prijatelji do kojih ti je stalo ne dijele tvoj entuzijazam za to prijateljstvo.
Sigurno su bombardovanja i kad te neko, za koga vjeruješ da je jedno, ubijedi djelima da je gore od toga.
Godine prolaze nenadoknadivo. Neko ih ima još gomilu, neko tek malo ali svima će ih nestati. Ne treba zbog toga tugovati niti žaliti. To je samo sitna cijena za privilegiju koja se zove život.
Posebno ne treba žaliti za onim godinama koje potrošiš na porodicu ili prijatelje.
Porodica ti je so života. Kako bi rekli u jednom domaćem filmu: može i bez nje ali je bljutavo. Prijatelji su ti šećer, oni su ti koji ti najbrže popravljaju gorak ili ljut ukus u ustima koji osjećaš kad god tvojom stazom prođu neki truli čovjek ili neka žena koja miriše na biber.
Nađi, uvijek, vremena za svoju porodicu i prijatelje. Izliječi se bolesti egoizma. Pošalji im malenu poruku, čak i u ponoć. Nađi im se kad im je dobro i kad su srećni (bez obzira dal te rastura upala mišića i bez obzira što si upravo imala užasnu sedmicu), nađi im se i kad su tužni (ponekad bez riječi, samo ćuteći zajedno).
Reci im kad učine nešto što vas povrijedi i izvini im se ako učiniš nešto čime ih povrijediš. Ne daj da te odgurnu onda kad te guraju od sebe a ti vidiš da im trebaš. Shvati da ponekad, iza štita umišljenog i hladnog izgleda, možda leži čitav vulkan. Shvati da niko nije savršen, ni ti, ni tvoji prijatelji.
Nemoj dopustiti da te neka glupa trka za šarenim leptirom, ostavi bez pravih prijatelja i ljudi koji te cijene, onakvu kakva jesi, i koje treba cijeniti, onakve kakvi jesu.
Pročitaj ovo i potom nazovi nekog ko ti je prijatelj, pošalji mu poruku (može i bez teksta), dođi na vrata noseći pivo ili možda Stripoteku.
Divno...da nisam komirana sad bih donela pivo:)
ОдговориИзбришиPivo se može i nedjeljom popiti. Znaš gdje živim i znaš gdje ima piva da se kupi :)
ОдговориИзбриши