Kraljevstvo
Ljudi često na pogrešnim mjestima traže sreću.
Nerijetko su im previše važni brojevi. Brojevi koji govore koliko nula imaju u novčaniku, sa koliko su žena spavali, koliko su gradova obišli, koliko puta jeli i pili,koliko godina bili u školi, koliko dana potrošili, koliko dana im je ostalo ili u koliko kvadrata žive.
Matematika je važna nauka i bez nje bi teško mogli reći koliko su dva i dva, tako da smo prinuđeni da sa brojevima, ali ne zbog njih, živimo.
Da si neko drugi, možda bi me pitala: Ako nisu brojevi, šta je onda to što donosi sreću, to zbog čega živimo?
Pitam se to već dugo vremena.
Najbliži sam tome da pomislim da je sreća u onom malom dijelu svemira koji je samo naš. Tvoj ili moj, nije važno.
Onom prostoru i vremenu, ma koliko malenom, kojim upravljamo, stvarajući, na neki, sopstveni, način svoj mali svijet.
Možda tebi donosi sreću ona tvoja, ženska, soba u kojoj su još uvijek posteri nezdravog pjevača na kojeg sam ponekad toliko ljubomoran. Možda je tvoja sreća u tvojoj maloj, šarenoj, ženskoj torbici, model u koji žene, ovih dana, umiju da stave svašta.
Iako je samoća ponekad i lijepa, ne treba, niti može tvoj svijet da bude prazan, bez ikoga. Naprotiv, najljepši je kad si u njemu sa nekim drugim, sa onima koje voliš, onima sa kojima ćeš iz čista mira plesati uz neku ludu pjesmu sa radija, sa svojom porodicom.
Porodica je svakako važna i bez nje je sve poprilično kiselo, međutim porodica nije sve. Dio tvog svijeta čine i ljudi čiji svjetovi graniče sa onim tvojim. Komšije, prodavci u marketu, kolege na poslu. Svojim postojanjem, uređenjem svog svijeta, htjela to ili ne, utičeš i na njih baš kao što i oni utiču na tebe.
Svi ti kontakti koje imaš sa njima, sve to čini dio građenja tvog svijeta, na tvoj način. Svako izvini, svako iznevjereno obećanje, svaki osmjeh, sve su to cigle kojima gradiš svoj svijet.
Pitam te večeras: u taj, samo tvoj, svijet, koga bi pozvala? Onog sa kojim si, onog sa kojim nisi? Uzmi telefon i pozovi broj onog ko ti prvi padne na pamet, bilo da se radi o nekom ko ti je dio porodice, nekom s kim voliš da provodiš vrijeme ili nekom pred kim nemaš nikakav mehanizam odbrane osim tog da budeš daleko.
Nerijetko su im previše važni brojevi. Brojevi koji govore koliko nula imaju u novčaniku, sa koliko su žena spavali, koliko su gradova obišli, koliko puta jeli i pili,koliko godina bili u školi, koliko dana potrošili, koliko dana im je ostalo ili u koliko kvadrata žive.
Matematika je važna nauka i bez nje bi teško mogli reći koliko su dva i dva, tako da smo prinuđeni da sa brojevima, ali ne zbog njih, živimo.
Da si neko drugi, možda bi me pitala: Ako nisu brojevi, šta je onda to što donosi sreću, to zbog čega živimo?
Pitam se to već dugo vremena.
Najbliži sam tome da pomislim da je sreća u onom malom dijelu svemira koji je samo naš. Tvoj ili moj, nije važno.
Onom prostoru i vremenu, ma koliko malenom, kojim upravljamo, stvarajući, na neki, sopstveni, način svoj mali svijet.
Možda tebi donosi sreću ona tvoja, ženska, soba u kojoj su još uvijek posteri nezdravog pjevača na kojeg sam ponekad toliko ljubomoran. Možda je tvoja sreća u tvojoj maloj, šarenoj, ženskoj torbici, model u koji žene, ovih dana, umiju da stave svašta.
Iako je samoća ponekad i lijepa, ne treba, niti može tvoj svijet da bude prazan, bez ikoga. Naprotiv, najljepši je kad si u njemu sa nekim drugim, sa onima koje voliš, onima sa kojima ćeš iz čista mira plesati uz neku ludu pjesmu sa radija, sa svojom porodicom.
Porodica je svakako važna i bez nje je sve poprilično kiselo, međutim porodica nije sve. Dio tvog svijeta čine i ljudi čiji svjetovi graniče sa onim tvojim. Komšije, prodavci u marketu, kolege na poslu. Svojim postojanjem, uređenjem svog svijeta, htjela to ili ne, utičeš i na njih baš kao što i oni utiču na tebe.
Svi ti kontakti koje imaš sa njima, sve to čini dio građenja tvog svijeta, na tvoj način. Svako izvini, svako iznevjereno obećanje, svaki osmjeh, sve su to cigle kojima gradiš svoj svijet.
Pitam te večeras: u taj, samo tvoj, svijet, koga bi pozvala? Onog sa kojim si, onog sa kojim nisi? Uzmi telefon i pozovi broj onog ko ti prvi padne na pamet, bilo da se radi o nekom ko ti je dio porodice, nekom s kim voliš da provodiš vrijeme ili nekom pred kim nemaš nikakav mehanizam odbrane osim tog da budeš daleko.
Коментари
Постави коментар