Tri musketira i mi ostali
Sticajem okolnosti, povezoh danas nekog čovjeka od najnovijeg mjesta do mjesta koje se nalazi ispred Dora.
Na prvi pogled, običan neki čovjek. Riječ po riječ, utvrdismo koje to zajedničke prijatelje imamo.
Raspričasmo se poslije o autima i drugim stvarima koje interesuju muškarce. Dođosmo tako i do priče o njegovoj porodici. Reče mi, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kako ima troje djece. Ćerku koja je svoj fakultet završila sa svim desetkama i samo jednom devetkom, magistrirala i udala se, drugu ćerku koja na trećoj godini svog fakulteta ima sve desetke i sina koji u srednjoj ima sve petice i niti jednog izostanka. Reče mi i kako mu je žena ostala bez posla i kako na svom imanju rade i privređuje te tako, uz pomoć njegove plate, izdržavaju.
Nije lako, ćerka se trudi da se zaposli u Banjaluci ali joj veze, tuđe, smetaju. Ne zbunjuje je to i bori se protiv toga, a kako vijesti od prije dva dana kažu, i izborila se. Nije se predala niti odustala od onog što joj pripada.
Čestitah mu na tome što ima i na tome što je tako odgojio svoju djecu. Reče mi on tada, da je najvažnije i da se mora dobro paziti s kim se porodica stvara. Reče mi kako je on i svojoj ženi jasno rekao, na početku, kakav brak hoće i da s njim ulazi u brak ako joj to tako odgovara ili da ne počinju nešto što uspjeti ne može.
Podsjeti me na riječi starog profesora koji mi reče kako je ženidba najveći i najvažniji ispit koji u životu imaš. Ukoliko na tom padneš ni na čemu drugom ne možeš proći.
Nije ovaj dobri čovjek jedini i sam. Znam ih još. Imam ih i u rodbini i među prijateljima. Pošteni ljudi koji svojim rukama podižu porodicu. Koji se svaki dan bore i kojima su mnoge stvari, koje mi ostali uzimamo zdravo za gotovo, često gotovo nedostižne ali oni ne žale. Valja primjetiti da su njihova djeca često jako dobro odgojena i vrijedna. To su oni dobri ljudi koji još drže da ovaj svijet ne postane jedna obična kaljava bara.
Podsjetih se tako i Duleta iz Kragujevca. O njemu sam već pisao. O tome kako odgaja troje svoje djece i radi i dan i noć. Kako rade on i njegova žena. Pokušah pronaći vijesti o njegovom preduzeću na internetu ali ih ne nađoh. Nadam se da je dobro i u svome telefonu još čuvam njegov broj. Ko zna, ako me nekad put nanese kroz Kragujevac, baš bi volio vidjeti kako ide ovome čovjeku.
Lako je postati i ostati loš. Nije to neka vještina i nije baš ni nešto posebno. Lako je ne znati šta hoćeš.
Prava je stvar ostati i postati dobar. Ne biti samo obični praznoglavac koji misli da je vrh kad po kafani daje pare nekim nepoznatim ljudima. Ne biti budala koja vrijeme troši na promiskuitetne žene. Ne biti lijen i gledati život na televizoru a onda se žaliti što nešto nema i ne postiže. Ne biti ni lud pa čuvati nazovi prijatelje koji ti to nisu. Ne čekati da ti neko drugi skuha i donese hljeb. Pomoći onome koji je pao. To nije lako.
Ne znaju tako ova dvojica što mi nisu rođaci, da bi njima i njihovoj djeci uvijek i rado pomogao ne tražeći ništa zauzvrat. Nadam se da mi rođak to zna.
Na prvi pogled, običan neki čovjek. Riječ po riječ, utvrdismo koje to zajedničke prijatelje imamo.
Raspričasmo se poslije o autima i drugim stvarima koje interesuju muškarce. Dođosmo tako i do priče o njegovoj porodici. Reče mi, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kako ima troje djece. Ćerku koja je svoj fakultet završila sa svim desetkama i samo jednom devetkom, magistrirala i udala se, drugu ćerku koja na trećoj godini svog fakulteta ima sve desetke i sina koji u srednjoj ima sve petice i niti jednog izostanka. Reče mi i kako mu je žena ostala bez posla i kako na svom imanju rade i privređuje te tako, uz pomoć njegove plate, izdržavaju.
Nije lako, ćerka se trudi da se zaposli u Banjaluci ali joj veze, tuđe, smetaju. Ne zbunjuje je to i bori se protiv toga, a kako vijesti od prije dva dana kažu, i izborila se. Nije se predala niti odustala od onog što joj pripada.
Čestitah mu na tome što ima i na tome što je tako odgojio svoju djecu. Reče mi on tada, da je najvažnije i da se mora dobro paziti s kim se porodica stvara. Reče mi kako je on i svojoj ženi jasno rekao, na početku, kakav brak hoće i da s njim ulazi u brak ako joj to tako odgovara ili da ne počinju nešto što uspjeti ne može.
Podsjeti me na riječi starog profesora koji mi reče kako je ženidba najveći i najvažniji ispit koji u životu imaš. Ukoliko na tom padneš ni na čemu drugom ne možeš proći.
Nije ovaj dobri čovjek jedini i sam. Znam ih još. Imam ih i u rodbini i među prijateljima. Pošteni ljudi koji svojim rukama podižu porodicu. Koji se svaki dan bore i kojima su mnoge stvari, koje mi ostali uzimamo zdravo za gotovo, često gotovo nedostižne ali oni ne žale. Valja primjetiti da su njihova djeca često jako dobro odgojena i vrijedna. To su oni dobri ljudi koji još drže da ovaj svijet ne postane jedna obična kaljava bara.
Podsjetih se tako i Duleta iz Kragujevca. O njemu sam već pisao. O tome kako odgaja troje svoje djece i radi i dan i noć. Kako rade on i njegova žena. Pokušah pronaći vijesti o njegovom preduzeću na internetu ali ih ne nađoh. Nadam se da je dobro i u svome telefonu još čuvam njegov broj. Ko zna, ako me nekad put nanese kroz Kragujevac, baš bi volio vidjeti kako ide ovome čovjeku.
Lako je postati i ostati loš. Nije to neka vještina i nije baš ni nešto posebno. Lako je ne znati šta hoćeš.
Prava je stvar ostati i postati dobar. Ne biti samo obični praznoglavac koji misli da je vrh kad po kafani daje pare nekim nepoznatim ljudima. Ne biti budala koja vrijeme troši na promiskuitetne žene. Ne biti lijen i gledati život na televizoru a onda se žaliti što nešto nema i ne postiže. Ne biti ni lud pa čuvati nazovi prijatelje koji ti to nisu. Ne čekati da ti neko drugi skuha i donese hljeb. Pomoći onome koji je pao. To nije lako.
Ne znaju tako ova dvojica što mi nisu rođaci, da bi njima i njihovoj djeci uvijek i rado pomogao ne tražeći ništa zauzvrat. Nadam se da mi rođak to zna.
naletih na ove pisanije i masala! offtopic > podsjetise me ovi blogovi na onu pricu o kasici punoj ulja, ali brzo sam odustao od tog poredjenja jer ne izgleda kao da si prosuo ulje niti gledao samo u kasiku te se ne uklapas u pricu. nakon toga sam shvatio sta me muci ovdje, pri cemu sam nasao i novo poredjenje (: tvoje misli mi lice na metke. naciljas, ispalis i onda ih prepustis njihovoj zamalo pravolinijskoj putanji sa neizbjeznom hiperbolom (: ima to svoje prednosti i mane, kao i kasikara sa kojom bih se radije uporedio.. ali ipak drago mi je jer na kraju ispada da imamo nesto zajednicko (:
ОдговориИзбриши