Zemlja
U jednoj zemlji, tebi draga možda nepoznatoj, rastu lubenice i visibabe.
Nije to obična zemlja.
Bog (ili slučaj) je odlučio da tu sakupi najgore duše. Duše sposobne samo za najveća zla i pakosti. One koje su željne vrline koju bi mogle povući po blatu, isprljati, uništiti i nakon toga uklopiti u svoje crnilo.
Tu rastu i najbolje duše. One koje ne žale ni svoju krv, ni svoje meso, ni svoj znoj kako bi pomogle nekom, ponekad sasvim nepoznatom. Te duše su krupni biseri rasuti pod nebom zemlje. Oni biseri koji bi se ljepotom i sjajom isticali i u ladici kakvog prebogatog juvelira, u blatu se posebno ističu. To blato se na njih ne lijepi već čini da izgledaju još veći i sjajniji.
Teško je reći ko je tu zbog koga.
Možda su oni najgori tu da bi iscrtali crnu pozadinu na kojoj će se oni najbolji još više istaći. Možda su tu da bi svakodnevno provjeravali koji je biser pravi a koji je, ustvari, samo ofarbani staklić. Možda su baš oni najgori najzaslužniji što u toj zemlji ima i toliko najboljih.
Možda su najbolji tu da bi svojim sjajem davali malo svjetlosti onim najgorima, koji, iako to neće nikad priznati, bez te svjetlosti ne bi mogli na da postoje. Ti pravi biseri su tu, možda, zato da najgorima pokažu šta je biser i kako se njegova ljepota ne da uništiti, kako nije podložna vremenu ili njihovom uticaju i kako se pod pritiskom i uz izazove samo uvećava. Možda im tako daju nadu i vjeru da postoji nešto bolje od onog što jesu.
U toj zemlji ni popis ne bi otkrio koliko je najboljih a koliko najgorih duša. Jedan bi se takav pokušaj popisa razbio od činjenicu da u nekima, nerijetko, jedna pored druge, naizgled mirno, obitavaju i najbolja i najgora duša.
Pitam te, draga, od čega su duše, tvoja i moja?
Nije to obična zemlja.
Bog (ili slučaj) je odlučio da tu sakupi najgore duše. Duše sposobne samo za najveća zla i pakosti. One koje su željne vrline koju bi mogle povući po blatu, isprljati, uništiti i nakon toga uklopiti u svoje crnilo.
Tu rastu i najbolje duše. One koje ne žale ni svoju krv, ni svoje meso, ni svoj znoj kako bi pomogle nekom, ponekad sasvim nepoznatom. Te duše su krupni biseri rasuti pod nebom zemlje. Oni biseri koji bi se ljepotom i sjajom isticali i u ladici kakvog prebogatog juvelira, u blatu se posebno ističu. To blato se na njih ne lijepi već čini da izgledaju još veći i sjajniji.
Teško je reći ko je tu zbog koga.
Možda su oni najgori tu da bi iscrtali crnu pozadinu na kojoj će se oni najbolji još više istaći. Možda su tu da bi svakodnevno provjeravali koji je biser pravi a koji je, ustvari, samo ofarbani staklić. Možda su baš oni najgori najzaslužniji što u toj zemlji ima i toliko najboljih.
Možda su najbolji tu da bi svojim sjajem davali malo svjetlosti onim najgorima, koji, iako to neće nikad priznati, bez te svjetlosti ne bi mogli na da postoje. Ti pravi biseri su tu, možda, zato da najgorima pokažu šta je biser i kako se njegova ljepota ne da uništiti, kako nije podložna vremenu ili njihovom uticaju i kako se pod pritiskom i uz izazove samo uvećava. Možda im tako daju nadu i vjeru da postoji nešto bolje od onog što jesu.
U toj zemlji ni popis ne bi otkrio koliko je najboljih a koliko najgorih duša. Jedan bi se takav pokušaj popisa razbio od činjenicu da u nekima, nerijetko, jedna pored druge, naizgled mirno, obitavaju i najbolja i najgora duša.
Pitam te, draga, od čega su duše, tvoja i moja?
Коментари
Постави коментар