Svakoga dana u svakom pogledu sve više sam v.3.5
Stvari na ovome svijetu postoje da bi se mijenjale. Ukoliko su iste, nekim, meni sličnima, brzo dosade. Teško je, stoga, takve pratiti, kako mi ljutito reče jedna mala prije nego što sam je potpuno iznenadio pokazavši joj emocije.
Osjetiš, ako si jedna od tih, kako te malo mjesto guši svojom jednakodnevnicom, svojim pravilima i svojim danom mrmota.
Ustaješ, gotovo uvijek u isto vrijeme. Koračaš pokušavajući da na pješačkoj stazi prepoznaš svoje jučerašnje korake i da njima koračaš i danas. Kao pored dobro postavljene kulise prolaziš kraj starog obućara kojem svako jutro klimneš glavom i kažeš "dobro jutro", kraj stare čistačice sa fakulteta koja čeka autobus 6a i pored one zgodne mlade žene koja nikad ne ide u tvom smjeru a koju uvijek srećeš u parku.
Na poslu te čekaju, suštinski uvijek iste stvari. Radiš ih sa pola snage, kao da se dešavaju nekome drugome. Nisu ti one strast, nisu ono što želiš da radiš. Odlaziš kući, pa na trčanje, u izlazak, čitaš vijesti, poljubiš tu i tamo poneku, gledaš TV i zaspeš samo da bi se probudio u reprizi. Ne pokazuješ emocije da ne poremetiš tu paučinu.
I hrđaš. Polako, ali sigurno, hrđaš. Hrđaš jednako kao ona mlada žena čija je hrđa pobjegla sa površine u dubinu, onda kada je shvatila da je lijepa. Hrđaš kao autoput koji niko ne koristi.
Hrđaš i pitaš se kad si to počela da pristaješ na kompromise, da ne ideš kroz život 100%. Kad si prestala da se boriš a počela da se bojiš svega što bi moglo biti. Pitaš se jel to što imaš zaista ta magična ljestvica do koje možeš, makar ti se činilo da si samo na 50%. Pitaš se prolazili li kraj tebe ono važno dok se ti baviš sitnicama.
Padne li ti tada na pamet da vikneš, da potrčiš, da uradiš svakojake lude stvari, da se sutra probudiš kao neko drugi?
Osjetiš, ako si jedna od tih, kako te malo mjesto guši svojom jednakodnevnicom, svojim pravilima i svojim danom mrmota.
Ustaješ, gotovo uvijek u isto vrijeme. Koračaš pokušavajući da na pješačkoj stazi prepoznaš svoje jučerašnje korake i da njima koračaš i danas. Kao pored dobro postavljene kulise prolaziš kraj starog obućara kojem svako jutro klimneš glavom i kažeš "dobro jutro", kraj stare čistačice sa fakulteta koja čeka autobus 6a i pored one zgodne mlade žene koja nikad ne ide u tvom smjeru a koju uvijek srećeš u parku.
Na poslu te čekaju, suštinski uvijek iste stvari. Radiš ih sa pola snage, kao da se dešavaju nekome drugome. Nisu ti one strast, nisu ono što želiš da radiš. Odlaziš kući, pa na trčanje, u izlazak, čitaš vijesti, poljubiš tu i tamo poneku, gledaš TV i zaspeš samo da bi se probudio u reprizi. Ne pokazuješ emocije da ne poremetiš tu paučinu.
I hrđaš. Polako, ali sigurno, hrđaš. Hrđaš jednako kao ona mlada žena čija je hrđa pobjegla sa površine u dubinu, onda kada je shvatila da je lijepa. Hrđaš kao autoput koji niko ne koristi.
Hrđaš i pitaš se kad si to počela da pristaješ na kompromise, da ne ideš kroz život 100%. Kad si prestala da se boriš a počela da se bojiš svega što bi moglo biti. Pitaš se jel to što imaš zaista ta magična ljestvica do koje možeš, makar ti se činilo da si samo na 50%. Pitaš se prolazili li kraj tebe ono važno dok se ti baviš sitnicama.
Padne li ti tada na pamet da vikneš, da potrčiš, da uradiš svakojake lude stvari, da se sutra probudiš kao neko drugi?
Коментари
Постави коментар