Stvari lagane

Svi mi, od trena kad se rodimo, do trena kad nas nestane, kao od najgore droge, zavisimo od ljubavi. Htjeli to priznati ili ne, i ti i ja volimo kada nas vole. Onda kad postoji neko, ko gledajući te, takvu kakva jesi, i razumjevši šta si, umije da se skupi s tobom ispod kakvog ćebenceta i da ćuti, tada nema pretjerano kišnih ili sivih dana.

Neki kažu da na svijetu nema dovoljno ljubavi. Nije to istina draga. Naprotiv, izgleda da je ima više nego dovoljno, samo, često, nije raspoređena onako kako treba. Tako ja možda volim baš tebe, malena. Mene voli nekoliko drugih a njih uvijek voli neko treći. Koga ti voliš, e to je tek misterija.

Voljeti nekog nije lako.

Dosta nas se boji da voli. Ono što voliš možeš i da izgubiš a ljubav sama po sebi može da bude i neuzvraćena. Problem je što se, nerijetko, ne bira koga ćeš voljeti. Čak i u najvećim krizama, uvijek negdje i nekako ostanu neko i nešto da se vole.


Biti voljen, samo ponekad, je i teže nego voljeti nekog. Posebno umije da bude teško kada jedan muškarac krajičkem oka spazi maskaru razmazanu od suza.

Malo koja ljubav ide bez razlaza. Neki se raziđu pa se ne vide, drugi se raziđu pa se gledaju svako veče i svako jutro. 

Razlazi su, istina, kao teške bolesti. Ko ne umre s vremenom počne da zaboravlja da je bio bolestan a posljedice mu traju već toliko dugo da se ni ne sjeća kako je bilo živjeti bez njih.

Reci draga, jesi li spremna da se ti i ja raziđemo? Ne sad, već za jedno pedeset ili sto godina.