Raj
Prije nekog vremena sam jednoj maloj, koju sam, nadam se, ostavio iza sebe, pričao vic o bračnom paru koji, nakon što su se čitav život mučili sa makrobiotikom, umiru i odlaze u raj. Dio tog vica je i kratak opis raja. Nakon što sam dao svoj, rekla mi je da vic zna od ranije ali da me je pustila da vidi kako ja to doživljavam raj.
Defintivno, ne doživljavaju svi raj na isti način. Neko ga zamišlja kao lijepe krajolike kojima hodaju lijepi ljudi i životinje. Neko ga zamišlja sa voljenom osobom. Neko ga zamišlja sa željenom osobom. Neko ga zamišlja kao bar sa gomilom mladih, lijepih i krupnookih plavuša. Neko ga zamišlja kao polja zrelog žita, negdje uz obalu kakvog mora (ili bar jezera).
Evo, hajde da pitam tebe: Kada bi ti sad neko rekao da zamisliš raj, onaj u kojem ćeš beskonačno boraviti, kako bi ga zamislila? Na prvu ne izgleda pretjerano komplikovano pitanje. Možda ćeš reći: voljena osoba, djeca, bezbrižnost. Samo, obrati pažnju na to da govorimo o beskonačnom bivstovanju. Jesi li sigurna da ti, kada to sve budeš imala, svakog dana, svake godine, za jedno 30 ili 300 godina neće to sve i dosaditi? Da se tvoj zamišljeni raj neće promjeniti, preko noći, u zlatnu tamnicu.
Možda ćeš onda reći da bi i u raju ponekad trebalo da pada kiša. Čisto zbog toga da bi se prvog sunčanog dana, poslije kiše, mogla ponovo oduševiti kako je taj dan prelijep. Možda ćeš tražiti da u raju bude i poneka oluja, situacija za koju vjeruješ da je ne može niko prebroditi, čisto zbog onog osjećaja koji imaš kad je prebrodiš. Možda ćeš onda tražiti da u raju imaš i poneku neispunjenu želju koja te goni naprijed i zbog koje naveče, prije spavanja, razmišljaš. Želju čije ti dosegnuće daje onaj poseban osjećaj. Možda ćeš tražiti da sve to ne traje beskonačno.
Možda sve to već imaš, samo se malo drugačije zove.
Neki ljudi, ti i ja, živimo svoje živote ne vjerujući da nas poslije čeka raj. Mi vjerujemo da je ovo to jer ovdje imamo svakodnevnu mogućnost da upravljamo svojim životom i to radimo. Mi trčimo i kad spavamo. Mi smo dosta bili uspavani i mi sad osjećamo.
Defintivno, ne doživljavaju svi raj na isti način. Neko ga zamišlja kao lijepe krajolike kojima hodaju lijepi ljudi i životinje. Neko ga zamišlja sa voljenom osobom. Neko ga zamišlja sa željenom osobom. Neko ga zamišlja kao bar sa gomilom mladih, lijepih i krupnookih plavuša. Neko ga zamišlja kao polja zrelog žita, negdje uz obalu kakvog mora (ili bar jezera).
Evo, hajde da pitam tebe: Kada bi ti sad neko rekao da zamisliš raj, onaj u kojem ćeš beskonačno boraviti, kako bi ga zamislila? Na prvu ne izgleda pretjerano komplikovano pitanje. Možda ćeš reći: voljena osoba, djeca, bezbrižnost. Samo, obrati pažnju na to da govorimo o beskonačnom bivstovanju. Jesi li sigurna da ti, kada to sve budeš imala, svakog dana, svake godine, za jedno 30 ili 300 godina neće to sve i dosaditi? Da se tvoj zamišljeni raj neće promjeniti, preko noći, u zlatnu tamnicu.
Možda ćeš onda reći da bi i u raju ponekad trebalo da pada kiša. Čisto zbog toga da bi se prvog sunčanog dana, poslije kiše, mogla ponovo oduševiti kako je taj dan prelijep. Možda ćeš tražiti da u raju bude i poneka oluja, situacija za koju vjeruješ da je ne može niko prebroditi, čisto zbog onog osjećaja koji imaš kad je prebrodiš. Možda ćeš onda tražiti da u raju imaš i poneku neispunjenu želju koja te goni naprijed i zbog koje naveče, prije spavanja, razmišljaš. Želju čije ti dosegnuće daje onaj poseban osjećaj. Možda ćeš tražiti da sve to ne traje beskonačno.
Možda sve to već imaš, samo se malo drugačije zove.
Neki ljudi, ti i ja, živimo svoje živote ne vjerujući da nas poslije čeka raj. Mi vjerujemo da je ovo to jer ovdje imamo svakodnevnu mogućnost da upravljamo svojim životom i to radimo. Mi trčimo i kad spavamo. Mi smo dosta bili uspavani i mi sad osjećamo.
Коментари
Постави коментар