Umjeće dokolice
Usprkos mišljenju nekoliko, uglavnom plavuša, istina je da sam rođen sa primjetnim nedostacima.
Od onih fizičkih u oči prvo upadaju kriv nos, ravni tabani i mrlja plave boje na jednom oku (koja se ne da oprati).
Lista onih psihičkih je, kao i kod većine muškaraca u najboljim godinama, dosta duža.
Neki su uobičajeni (strah od vezivanja za neku osobu) a nekima ne znam ni kako se zovu (npr. najstrašnija nervoza ako od trenutka kada uočim da imam nokte na rukama do odsjecanja istih protekne više od pet minuta).
Među njima onaj koji, po mom mišljenju, najozbiljnije utiče na moj život je taj da nikako ne umijem uživati u dokolici.
Koliko se sjećam zadnji put sam pošteno dokoličario, negdje tamo 1979.te godine. Možda nije nešto ali sjedeći na ivičnjaku, tog ljeta, i šarajući prstima po prašini ispred (a onda odmah potom brišući iste o majicu sa likom druga Tita) bio sam najbliže pravoj dokolici.
Sjetio sam se toga prije neki dan kad sam, držeći sladoled u ruci razmišljao o tome kako bi opet rado sjeo na ivičnjak (al ovaj put nije bilo šanse pošto su se ili ivičnjaci smanjili ili jedan dio moje anatomije značajno povećao).
Sa svojim se nedostacima ne mirim, bar ne sa onim psihičkim, pošto za ispravku fizičkih trebaju kvalifikovan hirurg plastičar i jedno 15 kg plastelina.
Pokušao sam i da dokoličarim ali su se ti pokušaji uvije završavali bijedno. Uvijek bi me neki crv natjerao da idem dalje, da potrčim, pročitam još jednu stranicu ili upišem još jedno slovo.
Pitam te, znaš li ti da dokoličariš i hoćeš li, i mene, jednom prilikom naučiti?
Od onih fizičkih u oči prvo upadaju kriv nos, ravni tabani i mrlja plave boje na jednom oku (koja se ne da oprati).
Lista onih psihičkih je, kao i kod većine muškaraca u najboljim godinama, dosta duža.
Neki su uobičajeni (strah od vezivanja za neku osobu) a nekima ne znam ni kako se zovu (npr. najstrašnija nervoza ako od trenutka kada uočim da imam nokte na rukama do odsjecanja istih protekne više od pet minuta).
Među njima onaj koji, po mom mišljenju, najozbiljnije utiče na moj život je taj da nikako ne umijem uživati u dokolici.
Koliko se sjećam zadnji put sam pošteno dokoličario, negdje tamo 1979.te godine. Možda nije nešto ali sjedeći na ivičnjaku, tog ljeta, i šarajući prstima po prašini ispred (a onda odmah potom brišući iste o majicu sa likom druga Tita) bio sam najbliže pravoj dokolici.
Sjetio sam se toga prije neki dan kad sam, držeći sladoled u ruci razmišljao o tome kako bi opet rado sjeo na ivičnjak (al ovaj put nije bilo šanse pošto su se ili ivičnjaci smanjili ili jedan dio moje anatomije značajno povećao).
Sa svojim se nedostacima ne mirim, bar ne sa onim psihičkim, pošto za ispravku fizičkih trebaju kvalifikovan hirurg plastičar i jedno 15 kg plastelina.
Pokušao sam i da dokoličarim ali su se ti pokušaji uvije završavali bijedno. Uvijek bi me neki crv natjerao da idem dalje, da potrčim, pročitam još jednu stranicu ili upišem još jedno slovo.
Pitam te, znaš li ti da dokoličariš i hoćeš li, i mene, jednom prilikom naučiti?
nema tebi pomoci ;-)
ОдговориИзбриши