Da, to sam ja

Evo već nekoliko mi ljudi reče da ne ličim na sebe. Sve neki, meni nepoznati, ljudi.

Hajde što onaj reče da ne ličim na onog iz lične karte. To je istina. U ličnoj karti je neki "cvikeraš" jedno 10 godina mlađi od mene. Zelen kao trava zelena. Ja ga ne poznajem!

Hajde što onaj drugi reče da ne ličim na sebe sa posla, jednom kada se dokopam kafane. Nije ni to daleko od istine. O tome kako za posao oblačim svoje "poslovno" lice (kako ovaj reče, tipičnog "nerd"-a) sam ti već govorio. Ti dobro znaš da to nisam ja. Mnogi to brzo provale pa mi često kažu da više ličim na kakvog policajca nego li na inžinjera.

Ukoliko obećaš da nikom nećeš reći, priznaću ti da ni taj u kafani nisam ja. To je neki veseljak koji bi za jednu, ne baš nešto posebnu pjesmu (u kojoj se samo ponekad spominje njegovo ime), ostavio i zadnju paru.

Govorio sam ti i kako se svi mijenjamo, svakog dana. Mijenjamo kao jabuke, truleći kad smo sami, crvajući se kad nam razni crvići pređu stazom, mirišući kad nas paze i kad imamo dovoljno sunca.

Nisam, tako, ni onaj koji se prije nekih 15 godina smrzavao i sjedio u mraku razmišljajući o jednim zelenim očima. To je neko drugi, neki nenormalni lik.

Nisam ni onaj nesretno zaljubljeni. Taj sam bio ponekad, sad sam samo (ne)sretan. Anđelina toga, pretpostavljam, nije ni svjesna.

Lako je tako vidjeti šta sve nisam ali nije lako vidjeti šta sve jesam. Imam neko svoje mišljenje o tome ali ko zna, možda sam u krivu.

Slušam zbog toga prijatelje. Slušam šta mi oni govore o meni. Tražim i ciganke gatare ali ih, od krize naovamo, nema.

Reče mi tako jedna prelijepa žena, koja drži privremenu titulu da je poslednja koja me je poljubila (i to kako!), da trebam da se opustim.

Druga mi reče da sam mnogo zatvoreniji nego što je mislila dok me nije upoznala.

Rekoše mi drugovi, i nakon što sam bio potpuno neumjeren u piću, da sam umjeren.

Reče mi i ona da želi da mi bude posebna, mada sam mislio da joj je jasno da mi jeste posebna.

Upita me jedna kakve su mi to šarene oči. Možda se sjetila onog da su oči ogledalo duše pa ju je interesovalo jel mi i duša šarena.

Neki mi rekoše da filozofiram previše, što vjerovatno nije tako daleko od istine.

Reče mi jednom i ona druga da je tako snažno željela da je zgrabim tog trenutka, da je to željela baš onoliko koliko sam to i ja sam želio a da je to što se ponašala kao da sam joj pobio pola rodbine ustvari bilo nešto sasvim drugo.

Proziriješe me neke i rekoše da sam, usprkos tome što uvijek potenciram taj hedonistički, samački život, ustvari sasvim "porodičan lik".

Zbilja, koliko naših lica vide drugi? Koliko lica stvarno imamo?

Jel svako lice u kojem nas neko vidi i stvarno naše ili su, bar neka, posljedica nerazumjevanja?

Šta bi o tebi rekli tvoji prijatelji kad bi, pod prijetnjom najstrašnijih muka, bili primorani da kažu tri stvari za koje smatraju da su tvoje pozitivne i tri stvari koje su tvoje negativne osobine?

Ah, da! Ne neću da se ženim! Bar ne nekoliko narednih dana.




Коментари

  1. Анониман13. март 2011. 22:21

    Milan inzenjer? Milan kolumnista?:)Milan kuvar? Ja mislim odlican sagovornik, jos bolji kao covek, Prava dusa. To kakvi smo mi zaista najmanje zavisi od nas, veruj...Bitna je ona druga osoba i sta ona trenutno izvuce od nas. I ja se ponekad pitam- Ivana kucka? Ivana pametnica? Ili obicna glupaca? Maza ili divljakusa? Pa kako s kim:)))....Lepo rece neko- "Nigde vise ljudi nego u jednom coveku"

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Volim te, ne volim te

Nose job

Priručnik za gledanje u ženu