Odlikaši
Evo, baš prije neki dan, čitam kako je mali Steva postao veliki. Preda mnom se kroz riječi jedne knjige, kao kad ti kidaš paučinu tim svojim mršavim rukama, ponovo otkriva koliko je kvalitetno obrazovanje, školovanje, zaista važno .
Pitam se, večeras, koliko raznih Nikola, Steva, Alberta i drugih svake godine, na ovom svijetu, bude nepovratno izgubljeno i kako bi ovaj svijet izgledao samo da su oni imali prilike da se obrazuju, razviju i pokažu šta mogu.
Možda bi danas stvarno jeli zlatnim kašikama kako mi je pokojna baba jednom govorila da hoćemo.
Pravo na obrazovanje, i to najbolje moguće obrazovanje, mora da postane izjednačeno sa pravom na život. Najbolje moguće obrazovanje treba da bude osnovno pravo i dostupno svima jer ako nije gubimo baš svi mi.
Obrazovati nekog nije lako. Lako se tu pogriješi. Lako promaši. Lako se sklizne u to da se od dijamanta pravi samo još jedna cigla.
Ponekad mislimo da je dobro obrazovanje ako ne reagujemo na greške svojih učenika, ako ih trpimo. To, zapamti mrvice, nikad nije dobar način. Za dobro obrazovanje učenik treba da zna kad je uradio dobro a kad nije. Nagrađivanje i kažnjavanje nisu toliko različiti, to su, na kraju, samo korekcije.
U svim ovim godinama školovanja učiteljica se posebno izdvaja. Ja sam, nesumnjivo, imao sreće da dobijem najbolju na svijetu. Najbolju kad ti kažem. Prvu peticu, dobijenu za sumnjivo nacrtanu kuću, još uvijek vidim pred očima. Od tad ni ne crtam kuće, jer bolje od te, tada nacrtane, ne može.
Učiteljica je posebna i čini mi se da nema čovjeka na svijetu koji se ne sjeća imena svoje učiteljice.
Pored pomenute petice pamti se i prva jedinica. Dobijena, vjerovala mi ili ne, iz pjevanja.
Znali smo i Boško i ja da od mene nikad neće biti estradnog umjetnika. Dva očajna pokušaja nisu bila ni za šta drugo nego za jedinicu. Oko toga smo se obojica složili. Od tad ponekad i zapjevam, mada je Boškova jedinica i dalje najbolja ocjena za te moje pokušaje.
Reci mi, malena, večeras, kako se zvala tvoja učiteljica? Nazoveš li je ponekad i pitaš: Kako si?
Pitam se, večeras, koliko raznih Nikola, Steva, Alberta i drugih svake godine, na ovom svijetu, bude nepovratno izgubljeno i kako bi ovaj svijet izgledao samo da su oni imali prilike da se obrazuju, razviju i pokažu šta mogu.
Možda bi danas stvarno jeli zlatnim kašikama kako mi je pokojna baba jednom govorila da hoćemo.
Pravo na obrazovanje, i to najbolje moguće obrazovanje, mora da postane izjednačeno sa pravom na život. Najbolje moguće obrazovanje treba da bude osnovno pravo i dostupno svima jer ako nije gubimo baš svi mi.
Obrazovati nekog nije lako. Lako se tu pogriješi. Lako promaši. Lako se sklizne u to da se od dijamanta pravi samo još jedna cigla.
Ponekad mislimo da je dobro obrazovanje ako ne reagujemo na greške svojih učenika, ako ih trpimo. To, zapamti mrvice, nikad nije dobar način. Za dobro obrazovanje učenik treba da zna kad je uradio dobro a kad nije. Nagrađivanje i kažnjavanje nisu toliko različiti, to su, na kraju, samo korekcije.
U svim ovim godinama školovanja učiteljica se posebno izdvaja. Ja sam, nesumnjivo, imao sreće da dobijem najbolju na svijetu. Najbolju kad ti kažem. Prvu peticu, dobijenu za sumnjivo nacrtanu kuću, još uvijek vidim pred očima. Od tad ni ne crtam kuće, jer bolje od te, tada nacrtane, ne može.
Učiteljica je posebna i čini mi se da nema čovjeka na svijetu koji se ne sjeća imena svoje učiteljice.
Pored pomenute petice pamti se i prva jedinica. Dobijena, vjerovala mi ili ne, iz pjevanja.
Znali smo i Boško i ja da od mene nikad neće biti estradnog umjetnika. Dva očajna pokušaja nisu bila ni za šta drugo nego za jedinicu. Oko toga smo se obojica složili. Od tad ponekad i zapjevam, mada je Boškova jedinica i dalje najbolja ocjena za te moje pokušaje.
Reci mi, malena, večeras, kako se zvala tvoja učiteljica? Nazoveš li je ponekad i pitaš: Kako si?
Коментари
Постави коментар