Vjetrenjače
Jesi li znala da jedino na Antartiku nema vjetrenjača? Doduše, tamo nema ni ljudi, bar ne onih koji tamo stalno žive. Tamo gdje ljudi žive, ima i vjetrenjača. Izgleda da nekako ne idu jedno bez drugog.
Vidio sam i ja, zahvaljujući dragim prijateljima, podosta vjetrenjača ali su mi, ipak, nekako najdraže ostale one na koje je, u prašnjavoj sobi na mom selu, jednog davnog ljeta, jurišao Don Kihot.
Bez takvih vjetrenjača život bi bio jednobojan a hod lagan kao u cipelama koje ti sasvim odgovaraju, čak i onda kada u njima ima i poneki kamičak. Bez njih bi sve bilo slatko (ili možda slano) a to, vjeruj mi, ne bi bilo dobro.
Ja, sin jedinac, svoje vjetrenjače, ljubomorno čuvam. Na beskrajno čuđenje ozbiljnih i knjiških ljudi, lako se naložim kada vidim na obzoru neku od svojih vjetrenjača.
Nije bitno jel se radi o stavu mladog čovjeka koji, poput seljaka koji proklinje slab rod a nije uzorao i posijao, ovu zemlju opisuje atributima nedovoljno dobrim za tvoje niježne (i pomalo klempave) uši a istovremeno ne radi ništa da to promjeni, čak ni u okruženju u kojem je.
Nije bitno jel se radi o nedostatku inicijative kod mnogih i licemjerju onih sa kojima se ni ti ni ja ne družimo.
Znaš da su moje vjetrenjače velike, jer, kad se o vjetrenjačama radi, ono što se lako dosegne nije ni bilo vrijedno pružanja ruke. Znaš i da se ljudi, poslije nekog vremena, ipak, teško mijenjaju tako da ću ja, kako stoje stvari, baš kao i ti, napadati svoje vjetrenjače sve dok smo tu: ti, ja i vjetrenjače.
Don Kihot, stari drug sa stranica pocjepane i po dvorištu raznesene knjige, nije imao samo svoje vjetrenjače.
Pored njih, imao i je i svoju jedinu, pravu, ljubav, Dulsineju.
Možda je ona za druge bila samo jednostavna seljanka sa obližnje farme (kako neki zlobnici tvrde) i nije bitno jel njeno pravo ime počinje na J, S, G, I ili možda A. Bitno je da je ona za njega najljepša žena na ovome svijetu, princeza, kraljica i dama.
Iz čisto praktičnih razloga, svaki muškarac mora da ima svoju Dulsineju, jer oni koji je nemaju nemaju ni koga da požele kada u tihoj ljetnoj noći, na plus 20 stepeni, lagano padaju zvijezde.
Vidio sam i ja, zahvaljujući dragim prijateljima, podosta vjetrenjača ali su mi, ipak, nekako najdraže ostale one na koje je, u prašnjavoj sobi na mom selu, jednog davnog ljeta, jurišao Don Kihot.
Bez takvih vjetrenjača život bi bio jednobojan a hod lagan kao u cipelama koje ti sasvim odgovaraju, čak i onda kada u njima ima i poneki kamičak. Bez njih bi sve bilo slatko (ili možda slano) a to, vjeruj mi, ne bi bilo dobro.
Ja, sin jedinac, svoje vjetrenjače, ljubomorno čuvam. Na beskrajno čuđenje ozbiljnih i knjiških ljudi, lako se naložim kada vidim na obzoru neku od svojih vjetrenjača.
Nije bitno jel se radi o stavu mladog čovjeka koji, poput seljaka koji proklinje slab rod a nije uzorao i posijao, ovu zemlju opisuje atributima nedovoljno dobrim za tvoje niježne (i pomalo klempave) uši a istovremeno ne radi ništa da to promjeni, čak ni u okruženju u kojem je.
Nije bitno jel se radi o nedostatku inicijative kod mnogih i licemjerju onih sa kojima se ni ti ni ja ne družimo.
Znaš da su moje vjetrenjače velike, jer, kad se o vjetrenjačama radi, ono što se lako dosegne nije ni bilo vrijedno pružanja ruke. Znaš i da se ljudi, poslije nekog vremena, ipak, teško mijenjaju tako da ću ja, kako stoje stvari, baš kao i ti, napadati svoje vjetrenjače sve dok smo tu: ti, ja i vjetrenjače.
Don Kihot, stari drug sa stranica pocjepane i po dvorištu raznesene knjige, nije imao samo svoje vjetrenjače.
Pored njih, imao i je i svoju jedinu, pravu, ljubav, Dulsineju.
Možda je ona za druge bila samo jednostavna seljanka sa obližnje farme (kako neki zlobnici tvrde) i nije bitno jel njeno pravo ime počinje na J, S, G, I ili možda A. Bitno je da je ona za njega najljepša žena na ovome svijetu, princeza, kraljica i dama.
Iz čisto praktičnih razloga, svaki muškarac mora da ima svoju Dulsineju, jer oni koji je nemaju nemaju ni koga da požele kada u tihoj ljetnoj noći, na plus 20 stepeni, lagano padaju zvijezde.
Коментари
Постави коментар