Koraci
S godinama i ljudi, baš kao i carigradske dunje ostavljene na ramu tvog prozora, sazrijevaju. Sazrijevamo i ti i ja a u nama misli, osjećanja, uspomene, strahovi i ciljevi. Sazrijevaju u nama naši novi koraci, oni na koje se ne bi usudili, možda još prošle godine.
Odluči tako čovjek, naizgled odjednom, da izuje cipele kojima je do sada hodao po suvim i prašnjavim ulicama svog grada, da obuče čizme od sedam milja i ode negdje, još dalje od dalekog. Da ode tamo i postane neko sasvim drugi, sam sebi neprepoznatljiv dok se bori za tuđe ciljeve kao da su njegovi.
Umori, tako, jednaka svakodnevnica ženu i počne da joj svako veče prije spavanja, i svako jutro po buđenju, postavlja pitanje: Jel to ono najviše što si mogla postići u životu?
Na početku se na to pitanje odgovara lako, odmahnuvši rukom i ne misleći previše. S godinama ono sazrijeva i postaje sve opasnije a odgovor na njega sve strašniji.
Taj se odgovor ne može unaprijed promisliti. On se osjeti. Osjeti se kroz sve granice i okvire koje te stišću onda kada su ti upravo narasla nova krila. Osjeti kroz jutro i veče u kojima si nezadovoljna svojim danom, dok stojeći pred ogledalom, istim pokretima, po ko zna koji put češljaš svoju dugu crnu kosu.
Dva su načina da se riješiš ovog opasnog pitanja. Jedan je da se omamiš, opiješ, ne obavezno alkoholom, i pokušaš da u lagano bunovnom stanju preguraš što više i što duže, ne misleći o tome šta si mogla a šta si postala.
Drugi je način da preduzmeš novi korak. Da ga preduzmeš hrabro, tačno onda kad krilima prvi ili naviše drugi put dodirneš granice kaveza oko sebe.
Reci, draga, jesi li spremna za novi korak?
Odluči tako čovjek, naizgled odjednom, da izuje cipele kojima je do sada hodao po suvim i prašnjavim ulicama svog grada, da obuče čizme od sedam milja i ode negdje, još dalje od dalekog. Da ode tamo i postane neko sasvim drugi, sam sebi neprepoznatljiv dok se bori za tuđe ciljeve kao da su njegovi.
Umori, tako, jednaka svakodnevnica ženu i počne da joj svako veče prije spavanja, i svako jutro po buđenju, postavlja pitanje: Jel to ono najviše što si mogla postići u životu?
Na početku se na to pitanje odgovara lako, odmahnuvši rukom i ne misleći previše. S godinama ono sazrijeva i postaje sve opasnije a odgovor na njega sve strašniji.
Taj se odgovor ne može unaprijed promisliti. On se osjeti. Osjeti se kroz sve granice i okvire koje te stišću onda kada su ti upravo narasla nova krila. Osjeti kroz jutro i veče u kojima si nezadovoljna svojim danom, dok stojeći pred ogledalom, istim pokretima, po ko zna koji put češljaš svoju dugu crnu kosu.
Dva su načina da se riješiš ovog opasnog pitanja. Jedan je da se omamiš, opiješ, ne obavezno alkoholom, i pokušaš da u lagano bunovnom stanju preguraš što više i što duže, ne misleći o tome šta si mogla a šta si postala.
Drugi je način da preduzmeš novi korak. Da ga preduzmeš hrabro, tačno onda kad krilima prvi ili naviše drugi put dodirneš granice kaveza oko sebe.
Reci, draga, jesi li spremna za novi korak?
Коментари
Постави коментар