Dolje Vlada!

U zadnje vrijeme, svi znaju šta sve kod Vlade ne valja i svi se slažu da Vladu treba srušiti. Upornom opzicionaru koji vjeruje da uvijek može bolje to stvarno zvuči kao dobra ideja. Na kraju krajeva, svakom koristi ako ima nekog ko će da mu prijeti rušenjem, tako i Vladi.

Pogledajmo gdje smo. Mnogo stvari nije u redu.

Stvarno, nije u redu da te neko uči relativnosti vremena kroz relativnost rokova  izgradnje puta, makar se radilo i o 4M (četri minuta) auto putu.  

Nije u redu što tvoj i moj fakultet, počesto, izbacuju edukovane prostake koje bi neko lako mogao zamijeniti za memorijske kartice.

Nije u redu što nemamo ozbiljne naučno istraživačke centre čak ni u onim disciplinama u kojima bismo ih mogli imati (makar se radilo i o istraživanju ruda i gubljenju vremena).

Nije u redu što naši doktori rade za ono preko plate ali ne  privatno.

Nije u redu ni što nam je najviša zgrada i dalje ona administracije.

Nije u redu što naši nastavnici djecu prvo nauče kako da štrajkaju.

Nije u redu što gotovo svugdje, baš kao i korov, uspjevaju mito i korupcija.

Nije u redu što nikako da zavlada intelektualna umjesto silikonske, praznoglave, svet plus elite.

Nije u redu što nemamo javnu raspravu i mjerljive strateške i operativne ciljeve makar u onim stvarima na koje možemo uticati, te plan njihove realizacije.

Već rekoh, slab sam na opozicione ideje. Mogao bi ti ovako pričati do sutra.

Opozicionari su, obično, u pravu, osim ako su nekad bili vlast a dok su bili vlast nisu ništa uradili da se stanje promjeni. Takve ne gotivim. Doduše, ne gotivim ni ove druge koji samo pričaju a ništa ne rade.

Srušiti Vladu nije teško (osim ako je libijska). 

Samo, nažalost, nije to i dovoljno da nam bude bolje. Promjene nam trebaju ali mijenjati se trebamo i mi sami.

Ne budi tolerantna prema djelima koja to ne zavređuju niti ljudima koji, iako naprave profesionalno dobro djelo, nisu ljudi, mada uvijek trebaš biti tolerantna prema ljudima koji žele da se poprave. 

Nazovi stoga pravim imenom onog ko poželi da ti uzme mito (makar ti davanje mita u tom trenutku bilo mnogo bezbolnije od nedavanja), onog ko prema nekom drugom učini loše djelo (makar taj bio i tvoje dijete ili tvoj brat), onu koja gola prošeta gradom (iako je to za muškarce uvijek lijep prizor) i onog koji pljuje na ulici (što nikad nije lijep prizor).

Svako od nas može uraditi mnogo i za to ne trebaju veliki koraci. Dovoljno je da ne pljuješ na ulici, da pozdraviš svog komšiju sa „dobro jutro komšija“, da pomogneš komšnici kada unosi drva ili da pomogneš invalidu da pređe ulicu, da vratiš nađeni novac ako taj nije tvoj, da smakneš kamen koji se odronio na tvoju omiljenu pješačku stazu, da pomogneš svakom ko dijeli tvoje vrijednosti.

Takvim, malim koracima, ćemo preći stotine kilometara, prije nego čekajući godinama na jedan veliki koji bi neko trebao da napravi za nas. Brže se stiže i običnim putem ako se krene odmah nego auto putem ako se godinama čeka na isti.

I ti i Vlada morate biti domaćini. Dobri domaćini. Oni koji znaju vrijednost svakog zarađenog dinara (eura, marke) i koji, baš kao što je deda Dragomir, u jednom životnom vijeku postiže od toga da sa svoje četvoro djece i ženom spava na jednom krevetu, poprijeko, do toga da ima respektabilno domaćinstvo sa svim poljoprivrednim mašinama.

Takav domaćin trebaju da budu i predsjednik broja 79a, i gradonačelnik i direktor preduzeća u kojem radiš i Vlada.

Na kraju krajeva Vlada i nije tako loš čovjek a dobar je i kuvar, mada ponekad zna da zabrlja.