Gdje smo?

U poslednje vrijeme mi se čini da srećem samo nezadovoljne ljude. Neki od tih nezadovoljnih su rudari, svakoga dana u najdubljim jamama u kojima se kopa svo naše zlato. Drugi su, opet, vođe rudara, ljudi na uglednim i visokim pozicijama, na kojima im mnogi zavise.

Znaš, moj i tvoj gladni pradjed bi, dok se sprema da legne da spava na slamom napunjenu strunjaču u svojoj trošnoj kući, rekao da imaju sve. Oni imaju velike porodice sa mnogo lijepe i zdrave djece i žive u dobrim i svijetlim stanovima. Oni imaju automobile i računare, obučeni su u lijepu i dobru odjeću i nose dobru obuću koja ne propušta vodu. Nađe se i poneka vreća puna zlata ali sve to ih nije učinilo sretnima.

Nesretni su jer nisu ravnodušni, jer im nije svejedno. Nesretni jer ne mogu da pristanu na sve kompromise ovog svijeta.

Nesretni su jer rade poslove na kojima ne mogu pokazati sav svoj talent i na kojima se ne priznaju njihove vrijednosti niti njihovi prethodni rezultati. Na tim poslovima im nedostaje osjećaj vrijednosti, osjećaj razvoja i dosezanja visoko postavljenih ciljeva. Okruženi su ljudima koji su ili nesposobni ili ravnodušni i koji žele da i njih dovedu u to stanje.

U tom svijetu im nedostaje ono adrenalinsko uzbuđenje trke, disanja punim plućima i dizanja pehara na kraju.

Život ih uči da je došlo drugačije doba. Život ih uči da sada treba gledati samo sebe, makar to značilo prodavanje svake vrijednosti koju u sebi nosiš za neku beznačajnu malu sitnicu i za nečije perje u kojem se, na kraju krajeva, nikad nećeš osjećati kako treba.

Neprilagođeni takvom vremenu i takvom nedostatku vrijednosti koje nose oni su duboko nesrećni. Nesrećni su jer ih ubija nelogičnost nepriznavanja njihovog kvaliteta i rezultata, čak i mržnje koju neki gaje prema njima. Istovremeno, nesposobni su da se promijene.

Zaista, tako se promjeniti nije lako, ponekad ni moguće. Rodiš se takav da ne umiješ da lažeš ili kradeš, da iskreno ocjenjuješ i sebe i druge i da želiš da sve što radiš uradiš najbolje što možeš. Rodiš se takav i spasa ti nema.

Ništa tu nije loše. Svako poživi, svojim djelima pokazujući samo sebe, a niko ne može svima ugoditi.

Zbog toga ni ti koji su danas ludaci koji čašama razuma i kvaliteta gase ogroman požar društva koje nestaje, ne trebaju da se predaju. Njima ne treba da bude posebno stalo o tome šta oni drugi o njima misle. To su dva svijeta. Oni će za taj drugi uvijek biti samo naivne budale. Dobro je dok je tako. Trebali bi se zabrinuti kad bi ih ti iz drugog svijeta počeli hvaliti.

Ti ludaci trebaju ostati takvi kakvi su i nipošto ne smiju dopustiti da zahrđaju iako niko ne koristi njihovo znanje kako bi trebao. Ne smiju dopustiti da po njima padne prašina čak i onda kada bi trebalo da samo stoje na polici, gotovo kao ukras. Ukoliko to dopuste onda kad prilika dođe njihove misli će biti suviše lijene i da je prepoznaju.

U tim luđacima je sačuvana ta iskra novog svijeta u kojem se djeca neće stidjeti poštenih i vrijednih roditelja već onih koji su bezobrazni i bahati.

U takvom svijeti bi i ti ja mogli, najzad, završiti na toj kafi.