Grad
Hej, nedostajem li ti ponekad? Jesi li se već navikla na mene? Možda, tu i tamo, kad se kazaljke poklope na onom Vrančićevom satu u Srpskoj ulici, baciš pogled na sva ona pisma koja sam ti do sad pisao. Čisto sumnjam da se još uvijek pitaš jesu li bila baš za tebe.
Znaš, ja evo već pola života živim u ovom gradu. Pala je na mene barem tona ove, gradske, prašine. Pala i sprala se.
Zaista, zamisli samo kako bi izgledali životi moj i tvoj da sam tada, kada sam ti dolazio, ušao u, recimo, pogrešan voz. Možda te nikad ne bi ni vidio, u ovome gradu, i možda bi prošao cijeli život bez da me zaboliš s vremena na vrijeme, ne samo u ovom gradu već na ovom svijetu.
Spavao sam ja u ovom gradu, prespavao toliko toga. Ponekad samo žmirio, budan, izbjegavajući da vidim stvari koje nisu bile čak ni za moje kratkovide oči sposobne da sve razmažu i da dopuste mašti da sve uljepša.
Jeo i sam i pio u ovom gradu. Ponekad bio gladan i žedan. Ponekad, samo, vode i hrane.
Smijao sam se u ovom gradu. Jednom, eto možda najviše dva puta, sam i plakao u ovom gradu, ali o tome ne želim ni tebi da pričam. Plakanje nije za muškarce. Plakanje, i to u malim količinama, je za tebe ljepotice. Plakanje u količinima, tek dovoljnim da mogu da te s vremena na vrijeme, pomalo tješim.
Upoznao sam u ovom gradu razne ljude. Štaviše, nisam upoznao dva ista. Neki su mi stiskali ruku i gledali me u oči. Drugi su sklanjali pogled i kad se pozdravljaju. Malo njih me je iznenadilo. Još manje njih negativno.
Popio sam previše vina u ovom gradu i dao previše novčića svakakvim muzičarima koji su znali moju pjesmu. Ponekad sam i pjevao u ovom gradu, srećom po ostale ljude uglavnom onda kada sam sam.
Poljubio sam, prema zadnjem popisu, u ovom gradu nešto oko 1526 žena. Ti znaš da preuveličavam ovaj broj ali pusti me da se malo foliram. Sve odreda su bile pogrešne. Sve osim tebe a tebe ionako, u ovom gradu, nisam poljubio onako kako bi to htjeo.
Bilo mi je dobro u ovom gradu, i moram priznati, još uvijek je.
Pogotovo onda kada te sanjam a, u zadnje vrijeme, sanjam te prečesto.
Sanjam malo zemlje pored rijeke. Nešto što je samo tvoje i moje. Sanjam kako tu oko nas, oko lipa, trči između 14 i 19 naših sinova i kćeri. Sanjam kako rastu, kao iz vode, što bi moja pokojna baba rekla i kako ih upoznajemo dok postaju ljudi. Sanjam kako uveče, dok sunce zalazi, sjedimo kraj rijeke i gledamo talase rijeke koja prolazi, mirni i srećni.
Kažu da snovi ponekad govore o tome šta će tek da se desi. Možda ćeš i ti tako, jednom, da se maneš toga što za tebe nije, i da dođeš dole do rijeke. Umivena i srećna kako to samo ti umiješ da budeš.
Možda će to da bude već sutra.
Ko zna šta bi sve onda moglo da se desi.
U svakom se danu dese hiljade stvari, izukrštaju mnoge sudbine, i jedni plaču a drugi se smiju. U svakom danu barem po jedna žena dobije prsten, gotovo premalen za njenu malu i elegantnu ruku.
Znaš, ja evo već pola života živim u ovom gradu. Pala je na mene barem tona ove, gradske, prašine. Pala i sprala se.
Zaista, zamisli samo kako bi izgledali životi moj i tvoj da sam tada, kada sam ti dolazio, ušao u, recimo, pogrešan voz. Možda te nikad ne bi ni vidio, u ovome gradu, i možda bi prošao cijeli život bez da me zaboliš s vremena na vrijeme, ne samo u ovom gradu već na ovom svijetu.
Spavao sam ja u ovom gradu, prespavao toliko toga. Ponekad samo žmirio, budan, izbjegavajući da vidim stvari koje nisu bile čak ni za moje kratkovide oči sposobne da sve razmažu i da dopuste mašti da sve uljepša.
Jeo i sam i pio u ovom gradu. Ponekad bio gladan i žedan. Ponekad, samo, vode i hrane.
Smijao sam se u ovom gradu. Jednom, eto možda najviše dva puta, sam i plakao u ovom gradu, ali o tome ne želim ni tebi da pričam. Plakanje nije za muškarce. Plakanje, i to u malim količinama, je za tebe ljepotice. Plakanje u količinima, tek dovoljnim da mogu da te s vremena na vrijeme, pomalo tješim.
Upoznao sam u ovom gradu razne ljude. Štaviše, nisam upoznao dva ista. Neki su mi stiskali ruku i gledali me u oči. Drugi su sklanjali pogled i kad se pozdravljaju. Malo njih me je iznenadilo. Još manje njih negativno.
Popio sam previše vina u ovom gradu i dao previše novčića svakakvim muzičarima koji su znali moju pjesmu. Ponekad sam i pjevao u ovom gradu, srećom po ostale ljude uglavnom onda kada sam sam.
Poljubio sam, prema zadnjem popisu, u ovom gradu nešto oko 1526 žena. Ti znaš da preuveličavam ovaj broj ali pusti me da se malo foliram. Sve odreda su bile pogrešne. Sve osim tebe a tebe ionako, u ovom gradu, nisam poljubio onako kako bi to htjeo.
Bilo mi je dobro u ovom gradu, i moram priznati, još uvijek je.
Pogotovo onda kada te sanjam a, u zadnje vrijeme, sanjam te prečesto.
Sanjam malo zemlje pored rijeke. Nešto što je samo tvoje i moje. Sanjam kako tu oko nas, oko lipa, trči između 14 i 19 naših sinova i kćeri. Sanjam kako rastu, kao iz vode, što bi moja pokojna baba rekla i kako ih upoznajemo dok postaju ljudi. Sanjam kako uveče, dok sunce zalazi, sjedimo kraj rijeke i gledamo talase rijeke koja prolazi, mirni i srećni.
Kažu da snovi ponekad govore o tome šta će tek da se desi. Možda ćeš i ti tako, jednom, da se maneš toga što za tebe nije, i da dođeš dole do rijeke. Umivena i srećna kako to samo ti umiješ da budeš.
Možda će to da bude već sutra.
Ko zna šta bi sve onda moglo da se desi.
U svakom se danu dese hiljade stvari, izukrštaju mnoge sudbine, i jedni plaču a drugi se smiju. U svakom danu barem po jedna žena dobije prsten, gotovo premalen za njenu malu i elegantnu ruku.
Коментари
Постави коментар