Ludo!
Svako malo veće mjesto ima nešto što ga razlikuje od drugih. Najčešće je to neki davni stanovnik koji je nekad, negdje i nekako zaslužio da ga pamte čak i onda kada više niko ne zna šta je i kad učinio. Nekom od njih daju ulicu, nekome trg, a nađe se i poneko da čitavoj školi daju ime po njemu.
Pored tih, znanih i zaslužnih, svaki grad ima i svoje lude. One dobre ljude koji gotovo svakog dana hodaju ulicama, ne želeći nikome zlo, proživljavajući neki svoj, posebni, dan.
Ne, malena, ti znaš da to nisu ludaci, i znam da ih, kao ni ja nikad tako nećeš nazvati. Možeš za njih reći da su lude, ali onako kako to kažemo malenom djetetu čijim smo čudnim načinom zaključivanja iznenađeni onda kada pusti šareni balon iz ruke.
Kad si ti, draga, zadnji put vidjela neku ludu?
Možda si ih vidjela negdje da hrane golubove, upravljaju saobraćajem u kakvoj zapetljanoj raskrsnici, ili te pitaju šta si čula o njihovim ljubavnim pothvatima. Možda te podsjete kako si im, nekad, kupila mali tranzistor kao nagradu za izgubljene dokumente koje su ti vratili.
Nekad si ih, možda, gledala kako drže govor, onima normalnima, ili su te nekad gledali sa odobravanjem kad si hodala gradom u svojoj najljepšoj crvenoj haljini.
Ko zna, možda su i te lude nekada bile kao ti i ja. Možda su i za njih govorili da su normalni ili tek samo toliko ludi da pišu pisma.
Možda je baš ta luda iz tvog naselja pobudalesala zbog nekog zelenookog pogleda, potpuno sličnog tvome. Možda je negdje, slučajno, zakačila taj pogled i onda odlučila da ništa drugo, pa ni sam pogled, nije dovoljno savršeno kao sjećanje na taj pogled, baš kako je to uradila Andrićeva luda.
Možda za sve te lude postoji neka posebna stvar koja bi ih ponovo vratila među prosječne. Neko ko je pameću pomjerio zbog sjećanja na jedan pogled, možda može da se izliječi jednim nespretnim poljupcem pod lipama.
Možda ne da se sasvim izliječi ali sigurno i ludama gode lijepa riječ i pet minuta našeg vremena u kojem čujemo to što imaju da nam kažu. To je dug koji imamo prema njima zato što svojim nenametljivim postojanjem ulijepšavaju naš svijet.
Možda, kad dovoljno poludimo, zbog tog duga, predložimo da se ona naša mala ulica zove "Ulica luda".
Malena, ludo, zbog čega, večeras, dok lipe još ni ne pomišljaju da cvjetaju, nisi tu?
Pored tih, znanih i zaslužnih, svaki grad ima i svoje lude. One dobre ljude koji gotovo svakog dana hodaju ulicama, ne želeći nikome zlo, proživljavajući neki svoj, posebni, dan.
Ne, malena, ti znaš da to nisu ludaci, i znam da ih, kao ni ja nikad tako nećeš nazvati. Možeš za njih reći da su lude, ali onako kako to kažemo malenom djetetu čijim smo čudnim načinom zaključivanja iznenađeni onda kada pusti šareni balon iz ruke.
Kad si ti, draga, zadnji put vidjela neku ludu?
Možda si ih vidjela negdje da hrane golubove, upravljaju saobraćajem u kakvoj zapetljanoj raskrsnici, ili te pitaju šta si čula o njihovim ljubavnim pothvatima. Možda te podsjete kako si im, nekad, kupila mali tranzistor kao nagradu za izgubljene dokumente koje su ti vratili.
Nekad si ih, možda, gledala kako drže govor, onima normalnima, ili su te nekad gledali sa odobravanjem kad si hodala gradom u svojoj najljepšoj crvenoj haljini.
Ko zna, možda su i te lude nekada bile kao ti i ja. Možda su i za njih govorili da su normalni ili tek samo toliko ludi da pišu pisma.
Možda je baš ta luda iz tvog naselja pobudalesala zbog nekog zelenookog pogleda, potpuno sličnog tvome. Možda je negdje, slučajno, zakačila taj pogled i onda odlučila da ništa drugo, pa ni sam pogled, nije dovoljno savršeno kao sjećanje na taj pogled, baš kako je to uradila Andrićeva luda.
Možda za sve te lude postoji neka posebna stvar koja bi ih ponovo vratila među prosječne. Neko ko je pameću pomjerio zbog sjećanja na jedan pogled, možda može da se izliječi jednim nespretnim poljupcem pod lipama.
Možda ne da se sasvim izliječi ali sigurno i ludama gode lijepa riječ i pet minuta našeg vremena u kojem čujemo to što imaju da nam kažu. To je dug koji imamo prema njima zato što svojim nenametljivim postojanjem ulijepšavaju naš svijet.
Možda, kad dovoljno poludimo, zbog tog duga, predložimo da se ona naša mala ulica zove "Ulica luda".
Malena, ludo, zbog čega, večeras, dok lipe još ni ne pomišljaju da cvjetaju, nisi tu?
Коментари
Постави коментар