Voda

I ti, draga, i ja, smo se rodili iz vode. Rodili smo se žedni. Pametni i učeni nam kažu da bez vode možemo preživjeti najviše nekoliko dana. Bez nje, dakle, ne možemo.

Kad nam je najteže voda nas spasava, pomaže da se smirimo, saberemo i spasimo. Voda nam treba i kad nam je najljepše.

Voda nam je ponekad kiša. Ona iznenadna, ljetnja, koju oboje volimo.

Voda je ponekad bujica koja pred sobom nosi sve i u kojoj neoprezni ili nesrećni mogu i da se udave.

Nekad smo okruženi rijekama i morima a nekad sve presuši. Suša iscrpi rijeke toliko da postanu blijede sijenke onog što su nekad bile.

Kažu da su sve vode iste, da nemaju ukusa ni mirisa, ali ti, malena, znaš da to nije tako. Svaka je posebna na svoj način, sasvim posebnog ukusa.

Vodu neki kupuju, mada ta voda nije ni blizu onoj koju nađeš negdje, gdje joj se najmanje nadaš, dok koračaš stazom za koju ti se čini da je niko prije tebe nije prošao. Možda je i ta, kupovna, voda sa takvog izvora ali čim je zapakovana i čim je na nju stavljena cijena, ona više nije toliko dobra. Pitam se šta bi bilo kada bi je ponovo pustili iz njenog pakovanja i kad bi sa nje skinuli cijenu. Možda bi onda opet bila dobra kao da je sa izvora.

Tužno je što neki nikada nisu probali vodu direktno sa izvora.

Do vode, neki, teško dolaze. Nekako prođu čitav svoj vijek svaki dan se pateći sa ponekom kapljicom.

Nekima bunari presuše, baš kao onaj Predevića bunar u Agićima, i onda kada su se u taj bunar smjeli zakleti, ubjeđeni da nikad i ni pod kojim uslovima ne može da presuši.

S druge strane, skoro sam saznao, da voda, ako dugo stoji neiskorištena, može i da se pokvari. Čak i ona ima rok trajanja.

Neki dopuštaju da voda protiče pored njih, plašeći je se, ne uživajući u njoj.

Kad suša traje predugo malodušni prestanu da vjeruju u kišu ali kiša, uvijek, dođe.