Uspomene
Uspomene su opasna stvar. One nas, poput starih, izbledjelih do praga prepoznatljivosti, fotografija, podsjete kakvi smo nekad bili i šta je od nas moglo postati.
Lako, kroz neku, sasvim malu i beznačajnu uspomenu, vidimo kako izgledamo, ti i ja, kad smo sretni. Kroz neku drugu, kakvi smo kad smo pospani ili kad nosimo štreberske naočale.
U uspomenama nerijetko ne možemo da se prepoznamo a još češće ni drugi ne mogu da nas prepoznaju.
Ko bi još mogao da kaže da sam ovaj ja, onaj dječak koji, krvavog koljena, sjedi kod Ćeranove kuće na Jablanici i pita se kako je moguće da nije uspjelo nešto, u šta je bio siguran da hoće? Ko bi još mogao da pretpostavi da si ta današnja ti ona mala djevojčica koja, iz neke prastare knjige, uči da čita?
Možda bi tek poneko uspio da u meni današnjem prepozna onog tek postalog pionira koji, dok gleda drugaricu Snježanu kako mu stavlja maramu i kapu ima svakojake, jednom pioniru sasvim neprimjerene, misli. Tek pažljiv posmatrač bi u toj djevojčici, koja slavi Novu Godinu sa svojim razredom, mogao da prepozna tebe, današnju.
Niko ne bi mogao da u ovom današnjem čovjeku prepozna onog koji se prije, evo sad gotovo 20 godina, prvi put, pravo, poljubio u ulici sakrivenoj lipama. Niko ne bi mogao da u tebi današnjoj prepozna onu koja se prije, evo sad gotovo 20 godina, prvi put, pravo, poljubila.
Uspomene nam šapću da naši, baš kao dani mnogih drugih sličnih nama, prolaze. Vuku se, sipe, ubjeđuju da su isti, varaju da ih ima još uvijek dovoljno da sve stignemo, ali, ipak, prolaze brže nego što bi to nekad željeli.
Žaliti za onima koji su bili ne treba. Ne treba ni misliti šta smo mogli s njima uraditi. Važni su dani koji su pred nama. Njihova je ljepota u svemu onome što u tim danima možemo uraditi i u svemu što nam se baš tih dana može desiti. Ljepota je, i tvojih i mojih budućih dana, u svim do pola punim i do pola praznim čašama a i onim i iz kojih ćemo vodu popiti ne misleći kakve su već radujući se onome što je u njima.
Iskoristi, stoga, prvi sljedeći dan. Iskoristi ga skroz. Iskoristi i onaj poslije njega, i sve koje ćeš da imaš.
Iskoristi i makar jedan da me nazoveš i da mi već jednom kažeš zbog čega je gledanje u oči, jedan od najtežih sportova ikad.
Lako, kroz neku, sasvim malu i beznačajnu uspomenu, vidimo kako izgledamo, ti i ja, kad smo sretni. Kroz neku drugu, kakvi smo kad smo pospani ili kad nosimo štreberske naočale.
U uspomenama nerijetko ne možemo da se prepoznamo a još češće ni drugi ne mogu da nas prepoznaju.
Ko bi još mogao da kaže da sam ovaj ja, onaj dječak koji, krvavog koljena, sjedi kod Ćeranove kuće na Jablanici i pita se kako je moguće da nije uspjelo nešto, u šta je bio siguran da hoće? Ko bi još mogao da pretpostavi da si ta današnja ti ona mala djevojčica koja, iz neke prastare knjige, uči da čita?
Možda bi tek poneko uspio da u meni današnjem prepozna onog tek postalog pionira koji, dok gleda drugaricu Snježanu kako mu stavlja maramu i kapu ima svakojake, jednom pioniru sasvim neprimjerene, misli. Tek pažljiv posmatrač bi u toj djevojčici, koja slavi Novu Godinu sa svojim razredom, mogao da prepozna tebe, današnju.
Niko ne bi mogao da u ovom današnjem čovjeku prepozna onog koji se prije, evo sad gotovo 20 godina, prvi put, pravo, poljubio u ulici sakrivenoj lipama. Niko ne bi mogao da u tebi današnjoj prepozna onu koja se prije, evo sad gotovo 20 godina, prvi put, pravo, poljubila.
Uspomene nam šapću da naši, baš kao dani mnogih drugih sličnih nama, prolaze. Vuku se, sipe, ubjeđuju da su isti, varaju da ih ima još uvijek dovoljno da sve stignemo, ali, ipak, prolaze brže nego što bi to nekad željeli.
Žaliti za onima koji su bili ne treba. Ne treba ni misliti šta smo mogli s njima uraditi. Važni su dani koji su pred nama. Njihova je ljepota u svemu onome što u tim danima možemo uraditi i u svemu što nam se baš tih dana može desiti. Ljepota je, i tvojih i mojih budućih dana, u svim do pola punim i do pola praznim čašama a i onim i iz kojih ćemo vodu popiti ne misleći kakve su već radujući se onome što je u njima.
Iskoristi, stoga, prvi sljedeći dan. Iskoristi ga skroz. Iskoristi i onaj poslije njega, i sve koje ćeš da imaš.
Iskoristi i makar jedan da me nazoveš i da mi već jednom kažeš zbog čega je gledanje u oči, jedan od najtežih sportova ikad.
Коментари
Постави коментар