Da li ti je stalo?
Hodah, prije neki dan, kraj jednog lijepog parka, i vidjeh reklamu za lutriju. Bi mi to neobično, pošto u parku lutrije nema. Lutrija je ustvari na upravo drugoj strani, prekoputa znaka. Gospođa trafikantkinja nije pazila i tako je došlo do toga da je znak okrenula naopačke, vodeći neke ljude od, a ne ka, njihovoj sreći.
Gospođi trafikantkinji nije stalo, vjerovatno, previše ni do tog znaka, ni do te trafike, ni do tog grada, ni do tih ljudi. Njoj je možda još samo stalo da ima crveno lakirane nokte na nogama, svaki put kad se ujutro probudi.
Nije gospođa trafikantkinja usamljena u svojoj nezainteresovanosti.
Nije stalo, gotovo nikome, što neki, sjajni i uzorni ljudi, sutra moraju da idu da jedini svoj obrok potraže u javnoj kuhinji. Ne, ne tamo neki, daleko od nas. Ljudi koji prolaze kraj tebe na ulici i izgledaju previše obično da bi ih u svojoj žurbi primjetila. Ljudi koji su možda tu ulicu i napravili ali toliko davno da se toga sada niko ne sjeća.
Nije stalo, gotovo nikome, što tu negdje, na ovom svijetu koji se sav da preći za jedan dan, ljude ubijaju, evo baš sad, zbog toga što nose pogrešno ime, što su se rodili na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme. Ne govorim o jednom čovjeku ili par njih, mada je i to samo po sebi tragedija, već o hiljadama. Među tim hiljadama su, sigurno, i sjajni muzičari, sjajni nastavnici, brižne majke, dobri fudbaleri, prelijepe žene.
Nije nam stalo ni da kažemo kada nam se ono što čitamo dopada ili ne.
Nije stalo, gotovo nikome, ni kako ljudi na Agića Brdima danas žive. Zašto bi bilo?
Dovoljno je toga o čemu ti može biti stalo. Može ti biti stalo da imaš više od prijatelja za kojeg govoriš da ti je jedan od najboljih. Može ti biti stalo da budeš ono što nisi. Može ti biti stalo da si na vrhu, makar taj vrh bio i mravinjak u ravnici. Toliko je toga da ne ostane baš puno prostora da ti bude stalo o bilo kome osim o sebi. Na kraju krajeva, danas ti niko, osim tebe i novca i ne treba. Sve se da kupiti.
Zamisli samo, koliko smo sada sami. Sami i ubijeđeni da smo u nekom svijetu Trumanove predstave u kojoj je sve tu samo zbog nas i za nas. Kada smo ispodprosječni, kažemo da smo prosjek. Kada smo prosjek, kažemo da smo vrh. Kada smo vrh kažemo da većeg vrha nema.
Da, to smo isti ti mi koji smo, u nekom od prethodnih života, prije samo par hiljada godina, uspjeli da zajedno, bez pomoći sjajnih alata i mašina sagradimo piramide, velike zidove i još veće kule. Kažemo da to sada, i uz sve svoje najsavremenije alate, ne bi mogli. Istina je, jer tražimo da naše piramide, zidove i kule sagrade ti naši alati a ne ti, ja i svi naši pravi prijatelji. Znamo da se mi danas ne umijemo organizovati ni za mnogo manje stvari.
Tim nekadašnjim nama je bilo stalo, nama nije, a to je najgore što je moglo da nam se desi.
Dok čekamo neku novu renesansu, reci mi, mila moja, jel ti stalo, makar malo, do ovog, sadašnjeg, mene?
Gospođi trafikantkinji nije stalo, vjerovatno, previše ni do tog znaka, ni do te trafike, ni do tog grada, ni do tih ljudi. Njoj je možda još samo stalo da ima crveno lakirane nokte na nogama, svaki put kad se ujutro probudi.
Nije gospođa trafikantkinja usamljena u svojoj nezainteresovanosti.
Nije stalo, gotovo nikome, što neki, sjajni i uzorni ljudi, sutra moraju da idu da jedini svoj obrok potraže u javnoj kuhinji. Ne, ne tamo neki, daleko od nas. Ljudi koji prolaze kraj tebe na ulici i izgledaju previše obično da bi ih u svojoj žurbi primjetila. Ljudi koji su možda tu ulicu i napravili ali toliko davno da se toga sada niko ne sjeća.
Nije stalo, gotovo nikome, što tu negdje, na ovom svijetu koji se sav da preći za jedan dan, ljude ubijaju, evo baš sad, zbog toga što nose pogrešno ime, što su se rodili na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme. Ne govorim o jednom čovjeku ili par njih, mada je i to samo po sebi tragedija, već o hiljadama. Među tim hiljadama su, sigurno, i sjajni muzičari, sjajni nastavnici, brižne majke, dobri fudbaleri, prelijepe žene.
Nije nam stalo ni da kažemo kada nam se ono što čitamo dopada ili ne.
Nije stalo, gotovo nikome, ni kako ljudi na Agića Brdima danas žive. Zašto bi bilo?
Dovoljno je toga o čemu ti može biti stalo. Može ti biti stalo da imaš više od prijatelja za kojeg govoriš da ti je jedan od najboljih. Može ti biti stalo da budeš ono što nisi. Može ti biti stalo da si na vrhu, makar taj vrh bio i mravinjak u ravnici. Toliko je toga da ne ostane baš puno prostora da ti bude stalo o bilo kome osim o sebi. Na kraju krajeva, danas ti niko, osim tebe i novca i ne treba. Sve se da kupiti.
Zamisli samo, koliko smo sada sami. Sami i ubijeđeni da smo u nekom svijetu Trumanove predstave u kojoj je sve tu samo zbog nas i za nas. Kada smo ispodprosječni, kažemo da smo prosjek. Kada smo prosjek, kažemo da smo vrh. Kada smo vrh kažemo da većeg vrha nema.
Da, to smo isti ti mi koji smo, u nekom od prethodnih života, prije samo par hiljada godina, uspjeli da zajedno, bez pomoći sjajnih alata i mašina sagradimo piramide, velike zidove i još veće kule. Kažemo da to sada, i uz sve svoje najsavremenije alate, ne bi mogli. Istina je, jer tražimo da naše piramide, zidove i kule sagrade ti naši alati a ne ti, ja i svi naši pravi prijatelji. Znamo da se mi danas ne umijemo organizovati ni za mnogo manje stvari.
Tim nekadašnjim nama je bilo stalo, nama nije, a to je najgore što je moglo da nam se desi.
Dok čekamo neku novu renesansu, reci mi, mila moja, jel ti stalo, makar malo, do ovog, sadašnjeg, mene?
Коментари
Постави коментар