Nervoza
Umije, nekad, i one, uvijek raspoložene, za koje misliš da im sve ide bez da se oznoje, da uhvati nekakva, samo njima znana, nervoza.
Dođe niotkud.
Jednog je dana nema a onda se sutra ujutro probudiš prisjećajući se sna koji si sanjala, i eto nje. Učini ti se da je došla da nikad više ne ode. Sve sive stvari, koje si trpila već danima ili godinama ti se odjednom prikažu kao čisto crne ili čisto bijele.Prestaneš da pristaješ na kompromise i opet ti dođe ona luda ideja da se u sred ulice, kojom nikad ne prolazi gospoda, prodereš na sav glas i da svim baš u lice kažeš da si nervozna.
Ta se nervoza teško liječi.
Ne ubija je ni sunce proljetnog dana, mada pomogne da se ublaži. Moju ne uklone ni pogledi one lijepe plavuše od sinoć. Ne umije da je ukloni ni dugo očekivani poziv.
Onda dođe taj dan i kada je, odjednom, kao da je nikad nije ni bilo, ukloni neka mala gesta koji nisi očekivala. Ta mala gesta može da bude kratka čestitka koja ti kaže da ostaneš čovjek i drug kakav jesi, onda kada već posumnjaš da to iko cijeni, jednostavno priznanje, ne metalna medalja, već par riječi koje ti napune baterije i očiste blato koje ti se nalijepilo na cipele, iskrene želje prijateljice koja te se sjeti i kad joj je baš teško ili pola sata provedenih u igri sa veselim djetetom onda kada ti baš to nedostaje da počneš da ponovo vjeruješ.
Odjednom, kao da je nikad nije ni bilo, nervoze nestane.
Odjednom se opet sjetiš da tamo negdje, pored naljepšeg drveta u cijelom gradu, živim ja.
Dođe niotkud.
Jednog je dana nema a onda se sutra ujutro probudiš prisjećajući se sna koji si sanjala, i eto nje. Učini ti se da je došla da nikad više ne ode. Sve sive stvari, koje si trpila već danima ili godinama ti se odjednom prikažu kao čisto crne ili čisto bijele.Prestaneš da pristaješ na kompromise i opet ti dođe ona luda ideja da se u sred ulice, kojom nikad ne prolazi gospoda, prodereš na sav glas i da svim baš u lice kažeš da si nervozna.
Ta se nervoza teško liječi.
Ne ubija je ni sunce proljetnog dana, mada pomogne da se ublaži. Moju ne uklone ni pogledi one lijepe plavuše od sinoć. Ne umije da je ukloni ni dugo očekivani poziv.
Onda dođe taj dan i kada je, odjednom, kao da je nikad nije ni bilo, ukloni neka mala gesta koji nisi očekivala. Ta mala gesta može da bude kratka čestitka koja ti kaže da ostaneš čovjek i drug kakav jesi, onda kada već posumnjaš da to iko cijeni, jednostavno priznanje, ne metalna medalja, već par riječi koje ti napune baterije i očiste blato koje ti se nalijepilo na cipele, iskrene želje prijateljice koja te se sjeti i kad joj je baš teško ili pola sata provedenih u igri sa veselim djetetom onda kada ti baš to nedostaje da počneš da ponovo vjeruješ.
Odjednom, kao da je nikad nije ni bilo, nervoze nestane.
Odjednom se opet sjetiš da tamo negdje, pored naljepšeg drveta u cijelom gradu, živim ja.
Prelepo napisano :)
ОдговориИзбришиHvala :)
Избриши