Pesimističke misli
Sretoh, maloprije, pred vratima mlade doktorice, čovjeka, neupadljivog i meni nepoznatog. Pravdajući se, meni, kojeg ne poznaje, reče kako u svojih 37 godina radnog staža nikad nije uzeo bolovanje i kako ga je sada uzeo jer su u njegovo, državno, preduzeće, došli neki "drugi", "hercegovci", koji mu sada govore da ono što je znao ustvari nije znao i da njegovih 37 godina u kojima je sam održavao desetak mašina ništa ne znače naspram njihovih knjižica, teorijskih znanja i sposobnosti da dugo, glasno i prazno pričaju.
U ovo doba izbora, ovaj nepoznati čovjek je, nakon 37 godina, izabrao tihi bojkot.
Upravo zbog toga, zbog tihog bojkota tog čovjeka, odnosno toga što je do tog bojkota dovelo, mi smo, draga, već, nepovratno propali.
Propali smo jer mnogi tiho bojkotuju ovo društvo u kojem se ne cijene prave vrijednosti. Propali smo jer su ti koji tiho bojkotuju najčeše najbolji koje imamo.
Propali smo jer nije više bitno ko i kako radi već ko i kako o tome priča. Propali smo jer slabo šta, osim beskrajnih rasprava, proizvodimo.
Propali smo jer kad u penziju ide neko ko čitav svoj radni vijek nikad nije uzeo bolovanje tog nekog tjeramo a ne pratimo sa počastima.
Propali smo, iako mi danas znamo bolje. Znamo kako su oni, prije nas, ustvari, trebali raditi. Znamo kako su trebali živjeti svoj život. Dok trošimo nešto davno izgrađeno znamo da nisu ni trebali raditi, da su ludi što su radili, da su luđi što su branili, da su budale što su se od mnogo čega odricali i da nisu normalni što im je bilo stalo.
Propali smo jer iako ne pravimo znamo kako bi ili je trebalo biti napravljeno a da valja.
Propali jer mi biramo boju krova a ne materijal koji ne prokišnjava.
Propali smo jer biramo da prodamo zemlju koju su naši čukundjedovi kupili po najskupljoj cijeni, cijeni izgubljenih života i prolite krvi. Zemlju i ljude koji su nas ovakve crvene, pametne i zadrigle nekako odhranili.
Propali smo jer smo u niskom stavu da odemo i da u tim "Švedskama" i "Švicarskama" živimo od njihove socijalne pomoći, jer, hej, Bože dragi, kako se samo može dobro živjeti u tim "Švedskama" i "Švicarskama" ne radeći ama baš ništa.
Propali smo jer prihvatamo laž. Propali smo jer lažemo.
Propali smo jer ne poštujemo zakone i kad prođemo kroz crveno na semaforu i zaustavi nas saobraćajni policajac znamo da treba da smo ljuti na sve: na predsjednike, jer ako oni kradu kako to da mi ne smijemo da vozimo onako kako znamo da treba, na saobraćnog policajca ako uzme mito, jer je đubre podmitljivo, na saobraćajnog policajca ako ne uzme mito, jer je đubre koje neće da pomogne, na komšiju koji ima stan jer odakle njemu stan...
Propali smo.
Propali smo i biće nam bolje tek kad počnemo da vjerujemo da ne trebamo mnogo pričati već da trebamo raditi i proizvoditi neku vrijednost, ma koliko ona mala bila. Biće nam bolje kad budemo odgovorni za svoje uspjehe i svoje greške.
Biće nam bolje tek kad budemo sretni zbog onog što imamo a ne nesretni zbog onog što nemamo. Biće nam bolje kad nam osnova bude porodica i kad svoju djecu odgojimo da poštuju i slušaju zakone, da se na ulici ponašaju kao i kod kuće i da stiču i kuće, pošteno, radeći i vjerujući, podržavajući, druge koji dijele iste vrijednosti.
Biće nam bolje kad nam zvijezde budu oni koji su napravili mostove, tunele, zgrade a ne oni koji imaju debele novčanike. Biće nam bolje kada budemo nagrađivali rad i kažnjavali nerad. Biće nam bolje kada budemo birali red i poštovanje zakona, čak i onda kada nam to nije ugodno.
Biće nam bolje. Možda. Možda ne.
U ovo doba izbora, ovaj nepoznati čovjek je, nakon 37 godina, izabrao tihi bojkot.
Upravo zbog toga, zbog tihog bojkota tog čovjeka, odnosno toga što je do tog bojkota dovelo, mi smo, draga, već, nepovratno propali.
Propali smo jer mnogi tiho bojkotuju ovo društvo u kojem se ne cijene prave vrijednosti. Propali smo jer su ti koji tiho bojkotuju najčeše najbolji koje imamo.
Propali smo jer nije više bitno ko i kako radi već ko i kako o tome priča. Propali smo jer slabo šta, osim beskrajnih rasprava, proizvodimo.
Propali smo jer kad u penziju ide neko ko čitav svoj radni vijek nikad nije uzeo bolovanje tog nekog tjeramo a ne pratimo sa počastima.
Propali smo, iako mi danas znamo bolje. Znamo kako su oni, prije nas, ustvari, trebali raditi. Znamo kako su trebali živjeti svoj život. Dok trošimo nešto davno izgrađeno znamo da nisu ni trebali raditi, da su ludi što su radili, da su luđi što su branili, da su budale što su se od mnogo čega odricali i da nisu normalni što im je bilo stalo.
Propali smo jer iako ne pravimo znamo kako bi ili je trebalo biti napravljeno a da valja.
Propali jer mi biramo boju krova a ne materijal koji ne prokišnjava.
Propali smo jer biramo da prodamo zemlju koju su naši čukundjedovi kupili po najskupljoj cijeni, cijeni izgubljenih života i prolite krvi. Zemlju i ljude koji su nas ovakve crvene, pametne i zadrigle nekako odhranili.
Propali smo jer smo u niskom stavu da odemo i da u tim "Švedskama" i "Švicarskama" živimo od njihove socijalne pomoći, jer, hej, Bože dragi, kako se samo može dobro živjeti u tim "Švedskama" i "Švicarskama" ne radeći ama baš ništa.
Propali smo jer prihvatamo laž. Propali smo jer lažemo.
Propali smo jer ne poštujemo zakone i kad prođemo kroz crveno na semaforu i zaustavi nas saobraćajni policajac znamo da treba da smo ljuti na sve: na predsjednike, jer ako oni kradu kako to da mi ne smijemo da vozimo onako kako znamo da treba, na saobraćnog policajca ako uzme mito, jer je đubre podmitljivo, na saobraćajnog policajca ako ne uzme mito, jer je đubre koje neće da pomogne, na komšiju koji ima stan jer odakle njemu stan...
Propali smo.
Propali smo i biće nam bolje tek kad počnemo da vjerujemo da ne trebamo mnogo pričati već da trebamo raditi i proizvoditi neku vrijednost, ma koliko ona mala bila. Biće nam bolje kad budemo odgovorni za svoje uspjehe i svoje greške.
Biće nam bolje tek kad budemo sretni zbog onog što imamo a ne nesretni zbog onog što nemamo. Biće nam bolje kad nam osnova bude porodica i kad svoju djecu odgojimo da poštuju i slušaju zakone, da se na ulici ponašaju kao i kod kuće i da stiču i kuće, pošteno, radeći i vjerujući, podržavajući, druge koji dijele iste vrijednosti.
Biće nam bolje kad nam zvijezde budu oni koji su napravili mostove, tunele, zgrade a ne oni koji imaju debele novčanike. Biće nam bolje kada budemo nagrađivali rad i kažnjavali nerad. Biće nam bolje kada budemo birali red i poštovanje zakona, čak i onda kada nam to nije ugodno.
Biće nam bolje. Možda. Možda ne.
Коментари
Постави коментар