4. put
Prema posljednjem popisu, tamo negdje s kraja 2011. godine, u životu sam se, ukupno, zaljubio tačno tri puta.
Svaki put je bilo sve gore i gore.
Prvi put sam se zaljubio u najljepšu djevojku koju sam do tad vidio (a u ozbiljnoj je konkurenciju i za najljepšu ikad). Nisam puno toga znao o njoj osim onog što sam vidio, a vidio sam da je lijepa. U mom svijetu lijepo je, dugo, bilo isto što i dobro a kao sin jedinac, standardnim metodama odgoja na Balkanu, sam odgojen da sebi želim najbolje. Vjerovatno će to moje prvo ozibljno udvaranje, u slučaju kad mi je baš bilo stalo, ostati zabilježeno u istoriji kao jedno od najsmušenijih, najsmotanijih i vjerovatno zauzima prvo mjesto po količini treme koju sam tad osjećao.
Ljubav je sjajna stvar ali kad se u nju strmoglaviš umije i da ti oteža taj tvoj život. Bili smo zajedno dugo, ili kratko, sve zavisi kako gledaš ali svakako dovoljno da dugo poslije budemo željni jedno drugog, ustvari da bar ja budem željan tih opasnih očiju. Razišli smo se kao da smo rekli doviđenja a ustvari je ispalo zbogom.
E sad, kad smo kod očiju, to mi je slaba tačka. Drugo zaljubljivanje je došlo tačno onda kada sam bio siguran i kada sam donio neporecivu odluku da se više neću zaljubiti (jer žene, i posebno ona manekenka, nisu sposobne da budu ništa više od ljubavnica, konobarica i vokalnih umjetnica). Niotkud, iz po mraka, na predugačkim nogama i s očima veličine ozbiljnih fildžana za kafu, došetala je ona. Opet je tu bilo smotanog udvaranja, još smotanijeg prvog poljupca. Na ruku mi je išlo to što sam imao informativnu službu u vidu prijatelja zahvaljujući kojoj sam znao da idem na sigurno, al da je bilo lako, nije.
Gledala me tim očima godinama i meni je prvo bilo savršeno, potom dobro a na kraju, brat bratu, i loše. Opasno sam bio zaljubljen barem pola tog vremena i držao sam tu porculansku lutku kao malo vode na dlanu a onda smo jedno drugom dosadili. Vodu sam prosuo sa dlana, obrisao ruke i krenuo po kafanama.
Međutim, teško je u kafani naći u koga ćeš se zaljubiti. Svi su zamaskirani raznim puderima i kremama, većina nosi teški štit malograđanštine, a pošto je moja najjača prednost dobra priča, koja se u uslovima kafane neutrališe shvatio sam da su te kafane pretjerano izvikane.
Ovu treću, malu (naravno sa velikim očima) nisam tražio. O nju sam se praktično spotaknuo. Da mi je ko rekao ne bih mu ja vjerovao da ću se u nju zaljubiti al eto đavola, taman kad sam filozofirao kako pravi muškarac uvijek drži sve konce u rukama, eto nje da mi sve pomrsi. Sad ili ja nisam pravi muškarac ili je ona prava vještica. Draže mi je vjerovati u ovo drugo. Inače, mogu pričati sačuvaj Bože, ali kad mi je stalo, onda se sav smotam i nivo konverzacije mi se izjednači sa onim šumskog radnika u šumskom gazdinstvu Han Pijesak. Uglavnom jedva uspijem procijediti nekoliko tih riječi sa malim brojem slova: ti, ja, cura, možda, volim. U težim slučajevima ne uspijem ni to, već pričam sve i svašta samo nikako ono što bi trebao.
Ova okata mi je ostala u svakakvim uspomenama a pogotovo u onoj kad smo se razišli (iako se nikad u stvari nismo ni smuvali) dok je ona stajala ispod kišobrana i gledala me tim ludim, urokljivim očima, kao da hoće nešto da mi kaže a ja, potajno, molio Boga da me drugi put udari gromom da ne skočim na nju baš tu pred tim ljudima.
Kažu neki da se čovjek u životu zaljubljuje jedno 4 puta, što znači da mi je ostala zadnja šansa. Sav je problem u tome što ti, princezo, zbog sve ove svoje smotanosti, ja to neću moći reći ni onda kada se desi.
Svaki put je bilo sve gore i gore.
Prvi put sam se zaljubio u najljepšu djevojku koju sam do tad vidio (a u ozbiljnoj je konkurenciju i za najljepšu ikad). Nisam puno toga znao o njoj osim onog što sam vidio, a vidio sam da je lijepa. U mom svijetu lijepo je, dugo, bilo isto što i dobro a kao sin jedinac, standardnim metodama odgoja na Balkanu, sam odgojen da sebi želim najbolje. Vjerovatno će to moje prvo ozibljno udvaranje, u slučaju kad mi je baš bilo stalo, ostati zabilježeno u istoriji kao jedno od najsmušenijih, najsmotanijih i vjerovatno zauzima prvo mjesto po količini treme koju sam tad osjećao.
Ljubav je sjajna stvar ali kad se u nju strmoglaviš umije i da ti oteža taj tvoj život. Bili smo zajedno dugo, ili kratko, sve zavisi kako gledaš ali svakako dovoljno da dugo poslije budemo željni jedno drugog, ustvari da bar ja budem željan tih opasnih očiju. Razišli smo se kao da smo rekli doviđenja a ustvari je ispalo zbogom.
E sad, kad smo kod očiju, to mi je slaba tačka. Drugo zaljubljivanje je došlo tačno onda kada sam bio siguran i kada sam donio neporecivu odluku da se više neću zaljubiti (jer žene, i posebno ona manekenka, nisu sposobne da budu ništa više od ljubavnica, konobarica i vokalnih umjetnica). Niotkud, iz po mraka, na predugačkim nogama i s očima veličine ozbiljnih fildžana za kafu, došetala je ona. Opet je tu bilo smotanog udvaranja, još smotanijeg prvog poljupca. Na ruku mi je išlo to što sam imao informativnu službu u vidu prijatelja zahvaljujući kojoj sam znao da idem na sigurno, al da je bilo lako, nije.
Gledala me tim očima godinama i meni je prvo bilo savršeno, potom dobro a na kraju, brat bratu, i loše. Opasno sam bio zaljubljen barem pola tog vremena i držao sam tu porculansku lutku kao malo vode na dlanu a onda smo jedno drugom dosadili. Vodu sam prosuo sa dlana, obrisao ruke i krenuo po kafanama.
Međutim, teško je u kafani naći u koga ćeš se zaljubiti. Svi su zamaskirani raznim puderima i kremama, većina nosi teški štit malograđanštine, a pošto je moja najjača prednost dobra priča, koja se u uslovima kafane neutrališe shvatio sam da su te kafane pretjerano izvikane.
Ovu treću, malu (naravno sa velikim očima) nisam tražio. O nju sam se praktično spotaknuo. Da mi je ko rekao ne bih mu ja vjerovao da ću se u nju zaljubiti al eto đavola, taman kad sam filozofirao kako pravi muškarac uvijek drži sve konce u rukama, eto nje da mi sve pomrsi. Sad ili ja nisam pravi muškarac ili je ona prava vještica. Draže mi je vjerovati u ovo drugo. Inače, mogu pričati sačuvaj Bože, ali kad mi je stalo, onda se sav smotam i nivo konverzacije mi se izjednači sa onim šumskog radnika u šumskom gazdinstvu Han Pijesak. Uglavnom jedva uspijem procijediti nekoliko tih riječi sa malim brojem slova: ti, ja, cura, možda, volim. U težim slučajevima ne uspijem ni to, već pričam sve i svašta samo nikako ono što bi trebao.
Ova okata mi je ostala u svakakvim uspomenama a pogotovo u onoj kad smo se razišli (iako se nikad u stvari nismo ni smuvali) dok je ona stajala ispod kišobrana i gledala me tim ludim, urokljivim očima, kao da hoće nešto da mi kaže a ja, potajno, molio Boga da me drugi put udari gromom da ne skočim na nju baš tu pred tim ljudima.
Kažu neki da se čovjek u životu zaljubljuje jedno 4 puta, što znači da mi je ostala zadnja šansa. Sav je problem u tome što ti, princezo, zbog sve ove svoje smotanosti, ja to neću moći reći ni onda kada se desi.
Коментари
Постави коментар