F.U.B.A.R.
Jesmo li već od rođenja pokvareni, neispravni, ili smo nekad, nekako, od potpuno ispravnih mediokriteta postali polomljene lutke?
Sjetih se, prije neki dan, od suza razmazane maskare jedne žene, prave ljepotice. Sjetih se tuge žene za kojom se okrene prava polovina grada. Lijepe lutke,koja je do mene došla potpuno pokvarena.
Do mene je došla tražeći se u gomili sivog blata oko nas. Nekad, čini mi se davno, shvatila je, na njenu žalost, da svijet nije ni blizu onakav kakav bi mogao biti, da ljudi nerijetko nisu sposobni da budu makar malo više od obične prosječnosti, vođene izmišljenim normama, želje za dopadanjem i mišljenjem drugih.
Možda ju je to pokvarilo. Možda je pokvarena već bila.
Ova se ljepotica traži tako što se prlja malo više od onih mediokriteta koji samo za blato i znaju. Ona postoji, kao cvijet kraj puta. Cvijet koji je lijep i onda kada mu prašina sa točkova, mokraća seljaka koji idu u grad ili građana koji idu u selo, pokrije latice.
Postoji potajno prezirući svoju ljepotu, jer je možda baš zbog nje sposobna da vidi dalje i bolje a možda baš zbog nje niko nije u njoj sposoban da vidi više od plave kose, lijepih grudi i dugačkih nogu.
Teške su suze tih pokvarenih lutaka. Teške, pogotovo zato što dođu onda kada misliš da popravke nema i učiniš nešto, vjerujući da lutka ne može da plače, a sve završi tako što slučajno vidiš od suza razmazanu maskaru. Nekako pogodiš da je razočaraš taman onda kada prestane da vjeruje da nije tako sretna da bi našla nekog ko bi mogao da je popravi.
Koliko je samo, među nama, ovakvih, pokvarenih, lutaka, koje od svakog kriju svoje emocije, svoje slabosti?
Koliko je onih kojima u potrazi za planetom sa koje su ne pomažu ni droge, ni piće, ni seks, ni kreativnost kojom gore svakog dana?
Koliko je nas nepovratno pokvareno a koliko nas vrišti tražeći pomoć koja ne dolazi?
Teško je ostati ispravan kada dođe taj užasni trenutak u kojem shvatiš da je blato jače od tebe. Taj trenutak u kojem ti dođe da sve pošalješ do đavola. Taj trenutak u kojem ti dođe da pošalješ dođavola sve one koji su stvorili taj prostor i vrijeme u kojem smo, sve one koji se ne bore ni za šta pa ni za park, sve one koji su ti uzeli ili onemogućili da se boriš za borbe vrijedne ciljeve.
Dođe ti da pobjegneš negdje daleko od sviju. Dođe ti da se odvezeš motorom u džunglu punu Vijetkongovaca a unaprijed znaš da je najgore u tome svemu što ne možeš pobjeći od sebe.
Za bjeg od sebe ti treba neko drugi. Neko ko umije da u svim pravim trenutcima bude tvoj pravi lijek.
Sjetih se, prije neki dan, od suza razmazane maskare jedne žene, prave ljepotice. Sjetih se tuge žene za kojom se okrene prava polovina grada. Lijepe lutke,koja je do mene došla potpuno pokvarena.
Do mene je došla tražeći se u gomili sivog blata oko nas. Nekad, čini mi se davno, shvatila je, na njenu žalost, da svijet nije ni blizu onakav kakav bi mogao biti, da ljudi nerijetko nisu sposobni da budu makar malo više od obične prosječnosti, vođene izmišljenim normama, želje za dopadanjem i mišljenjem drugih.
Možda ju je to pokvarilo. Možda je pokvarena već bila.
Ova se ljepotica traži tako što se prlja malo više od onih mediokriteta koji samo za blato i znaju. Ona postoji, kao cvijet kraj puta. Cvijet koji je lijep i onda kada mu prašina sa točkova, mokraća seljaka koji idu u grad ili građana koji idu u selo, pokrije latice.
Postoji potajno prezirući svoju ljepotu, jer je možda baš zbog nje sposobna da vidi dalje i bolje a možda baš zbog nje niko nije u njoj sposoban da vidi više od plave kose, lijepih grudi i dugačkih nogu.
Teške su suze tih pokvarenih lutaka. Teške, pogotovo zato što dođu onda kada misliš da popravke nema i učiniš nešto, vjerujući da lutka ne može da plače, a sve završi tako što slučajno vidiš od suza razmazanu maskaru. Nekako pogodiš da je razočaraš taman onda kada prestane da vjeruje da nije tako sretna da bi našla nekog ko bi mogao da je popravi.
Koliko je samo, među nama, ovakvih, pokvarenih, lutaka, koje od svakog kriju svoje emocije, svoje slabosti?
Koliko je onih kojima u potrazi za planetom sa koje su ne pomažu ni droge, ni piće, ni seks, ni kreativnost kojom gore svakog dana?
Koliko je nas nepovratno pokvareno a koliko nas vrišti tražeći pomoć koja ne dolazi?
Teško je ostati ispravan kada dođe taj užasni trenutak u kojem shvatiš da je blato jače od tebe. Taj trenutak u kojem ti dođe da sve pošalješ do đavola. Taj trenutak u kojem ti dođe da pošalješ dođavola sve one koji su stvorili taj prostor i vrijeme u kojem smo, sve one koji se ne bore ni za šta pa ni za park, sve one koji su ti uzeli ili onemogućili da se boriš za borbe vrijedne ciljeve.
Dođe ti da pobjegneš negdje daleko od sviju. Dođe ti da se odvezeš motorom u džunglu punu Vijetkongovaca a unaprijed znaš da je najgore u tome svemu što ne možeš pobjeći od sebe.
Za bjeg od sebe ti treba neko drugi. Neko ko umije da u svim pravim trenutcima bude tvoj pravi lijek.
Коментари
Постави коментар