Niti
Jednom nas neće biti. Ti ćeš sklopiti oči nadajući se da postoje i raj i pakao i da te ja u nekom od ta dva već čekam.
Jednom, u za svijet treptaju oka, zaboraviće svi da smo ikada i postojali. Ostaće negdje, možda, upisan naš trag, u spomenar upisano nekoliko rečenica koje smo rekli, par misli o tome šta smo voljeli a šta ne, ali nikome, baš nikome, to neće biti važno.
Taj, beskrajni odjek nas, takvih kakvi smo danas, će zauvijek biti izgubljen u prostoru beznačajnih znakova i tragova koji ne vode nigdje.
Prije nas su postojali mnogi i poslije nas će postojati mnogi. Neće svijet prestati da postoji, onda kada nas ne bude. Neće se Sunce ugasiti, bez obzira koliko visoko mišljenje imamo o sebi, onog dana kad nas jedan ili milion i jedan čovjek pospu zemljom kojom smo hodali i oni koji vjeruju da bi mogli ponovo postati posade kao sjeme.
Prolaze godine.
Jedna prolazi brže od druge a mi stalno trčimo, pokušavajući da stignemo svoj rep. Oguglali smo na mnoge stvari oko nas. Pristajemo na loše ulice, pokvarene političare i policajce, loše fudbalere u dresovima slavnog tima za koji navijamo, nepravde male i velike. Gubimo kompas svog života, što smo stariji, sve više. Pristajemo na naučene savjesti i moral. Pristajemo na kompromise. Pristajemo jer smo naučeni da se to sve nas ne tiče i da trebamo da pazimo samo sebe. Pristajemo jer nam kažu da sve to nije lično nego je kolateralno.
E pa, lično je!
Moje noge hodaju lošim ulicama oko kojih više nema razgranatih hrastova. Moj kvalitet života je posljedica loših političara. Životi moje djece će zavisiti od njihovih današnjih dijela. Zbog tih loših fudbalera JA ne mogu da odem na utakmice svog kluba. Zbog tih nepravdi ja ne mogu da budem siguran da u lutriji u kojoj se samo nepravde dobijaju baš ja neću biti taj kojeg će zapasti nova, bilo da se radi o sudiji koji neće kazniti zločin nad mojim bratom ili bombama i batinama koje ću dobiti iako sam ubijeđen da ništa pogrešno nisam uradio.
Zbog svega toga, zbog svih tih pametnih koji me tješe da "pametniji popušta" i da "ima u ovoj zemlji neko ko misli o tome", zbog toga što nam ugrađena savjest i obrazovanje skrivaju osjećaje koje imamo ja prema tebi a ti prema meni, zbog toga umijem da ćutim.
Znam, opet ganjam vjetrenjače. Svijet je takav. Uvijek je takav bio, milijarde i milijarde različitih interesa, lopovi i žandari, političari i radnici, burazori i siročad, oni koji su ovce i koji će ovce uvijek ostati, oni koji su ovce a u vukove se pretvaraju.
Znam, ništa se promijeniti neće dok se mi sami nekako ne promijenimo a to je ono najteže što nam neko može tražiti.
Znam da mi preostaje još samo da gledam ovim svojim kratkovidim očim, da gledam svu ljepotu oko sebe i da sam sretan što je vidim.
Ostaje mi da gledam tim svojim očima i tim svojim srcem i da znam da sam svakim svojim danom ovom svijetu dodao makar jednu beznačajnu kap onog u šta želim da se svijet pretvori.
Ostaje mi da sanjam kako ti i ja, samo ti, ja i naša osjećanja, sjedimo negdje uz rijeku koju volim, jedemo trešnje, pijemo čaj od lipe i kako ti lagano čitam ono što je Stevan nekad davno napisao
Niti
Jednom nas tu, gde nas ima,
neće biti.
Mi smo niti
Koje vežu nerođene sa mrtvima.
Nema kraja.
Prislonimo na zrak uva:
Kroz šupljine između nas vetar duva
Što vreme po dva spaja
Leže ispod mračne sene
Mrtvi, a još nerođene
Sluti vazduh koji kraj nas zasvetluca.
Mi se kobno lelujamo
i slušamo vetar samo
i nit po nit kako puca...
Stevan Raičković
Jednom, u za svijet treptaju oka, zaboraviće svi da smo ikada i postojali. Ostaće negdje, možda, upisan naš trag, u spomenar upisano nekoliko rečenica koje smo rekli, par misli o tome šta smo voljeli a šta ne, ali nikome, baš nikome, to neće biti važno.
Taj, beskrajni odjek nas, takvih kakvi smo danas, će zauvijek biti izgubljen u prostoru beznačajnih znakova i tragova koji ne vode nigdje.
Prije nas su postojali mnogi i poslije nas će postojati mnogi. Neće svijet prestati da postoji, onda kada nas ne bude. Neće se Sunce ugasiti, bez obzira koliko visoko mišljenje imamo o sebi, onog dana kad nas jedan ili milion i jedan čovjek pospu zemljom kojom smo hodali i oni koji vjeruju da bi mogli ponovo postati posade kao sjeme.
Prolaze godine.
Jedna prolazi brže od druge a mi stalno trčimo, pokušavajući da stignemo svoj rep. Oguglali smo na mnoge stvari oko nas. Pristajemo na loše ulice, pokvarene političare i policajce, loše fudbalere u dresovima slavnog tima za koji navijamo, nepravde male i velike. Gubimo kompas svog života, što smo stariji, sve više. Pristajemo na naučene savjesti i moral. Pristajemo na kompromise. Pristajemo jer smo naučeni da se to sve nas ne tiče i da trebamo da pazimo samo sebe. Pristajemo jer nam kažu da sve to nije lično nego je kolateralno.
E pa, lično je!
Moje noge hodaju lošim ulicama oko kojih više nema razgranatih hrastova. Moj kvalitet života je posljedica loših političara. Životi moje djece će zavisiti od njihovih današnjih dijela. Zbog tih loših fudbalera JA ne mogu da odem na utakmice svog kluba. Zbog tih nepravdi ja ne mogu da budem siguran da u lutriji u kojoj se samo nepravde dobijaju baš ja neću biti taj kojeg će zapasti nova, bilo da se radi o sudiji koji neće kazniti zločin nad mojim bratom ili bombama i batinama koje ću dobiti iako sam ubijeđen da ništa pogrešno nisam uradio.
Zbog svega toga, zbog svih tih pametnih koji me tješe da "pametniji popušta" i da "ima u ovoj zemlji neko ko misli o tome", zbog toga što nam ugrađena savjest i obrazovanje skrivaju osjećaje koje imamo ja prema tebi a ti prema meni, zbog toga umijem da ćutim.
Znam, opet ganjam vjetrenjače. Svijet je takav. Uvijek je takav bio, milijarde i milijarde različitih interesa, lopovi i žandari, političari i radnici, burazori i siročad, oni koji su ovce i koji će ovce uvijek ostati, oni koji su ovce a u vukove se pretvaraju.
Znam, ništa se promijeniti neće dok se mi sami nekako ne promijenimo a to je ono najteže što nam neko može tražiti.
Znam da mi preostaje još samo da gledam ovim svojim kratkovidim očim, da gledam svu ljepotu oko sebe i da sam sretan što je vidim.
Ostaje mi da gledam tim svojim očima i tim svojim srcem i da znam da sam svakim svojim danom ovom svijetu dodao makar jednu beznačajnu kap onog u šta želim da se svijet pretvori.
Ostaje mi da sanjam kako ti i ja, samo ti, ja i naša osjećanja, sjedimo negdje uz rijeku koju volim, jedemo trešnje, pijemo čaj od lipe i kako ti lagano čitam ono što je Stevan nekad davno napisao
Niti
Jednom nas tu, gde nas ima,
neće biti.
Mi smo niti
Koje vežu nerođene sa mrtvima.
Nema kraja.
Prislonimo na zrak uva:
Kroz šupljine između nas vetar duva
Što vreme po dva spaja
Leže ispod mračne sene
Mrtvi, a još nerođene
Sluti vazduh koji kraj nas zasvetluca.
Mi se kobno lelujamo
i slušamo vetar samo
i nit po nit kako puca...
Stevan Raičković
Коментари
Постави коментар