Otrovi
Sjedim, prije neki dan, sa jednom od dvije žene koje volim i pričamo. Ja volim da slušam, ona voli da priča i naizgled je to savršena kombinacija.
Nažalost, u praksi baš i nije. Njena je šolja uvijek do pola prazna, moja do pola puna.
Slušam, tako, riječi koje ne želim da čujem i čujem nas kako razgovaramo o nepravdama svjetskim, onima koje na nas ne utiču, i kako se brinemo brigama koje nisu naše. Počeli smo tu priču više ne znam kad i kako, otrovani otrovom koji nas dovede do toga da više ne pjevamo kada radimo i da nismo sretni zbog onog što imamo.
Malo se ko rodi otrovan. Tek, nakon rođenja, izloženi svim tim otrovima, polako ih upijamo, ponekad prihvatamo kao dio sebe i, na kraju, ponekad, počinjemo i da širimo.
Sjedim, razmišljam o tome i onda ugasim televizor, koji, sve vrijeme, učestvuje u našem razgovoru i razgovor odjednom postane lakši i počnemo da se sjećamo nekih lijepih momenata koji su nam se dešavali, prvih koraka, prvih strahova i davnog vremena kad smo se veselili mnogo manjem od onog što sad imamo.
Izgleda da ti otrovi, nekako, preko olovnih slova u novinama, slika koje nam ulaze u oči ili riječima koje čujemo prolaze između nas i traže među nama one najbolje da ih obaviju i otruju. Ne znam ima li ih previše u bijelom mlijeku ili možda u plastičnim platnim karticam ali vidim da ih ima.
Otrovani njima ne primjećujemo koliko je lijep dan koji je danas svanuo. Zbog njih ne primjećujemo koliko je sjajna ona osoba sa kojom se probudiš i koliko je sve manje važno od toga što znaš da ta osoba za tebe osjeća.
Zbog otrova, nikad nam nije dosta. Zbog, Bog zna kakvog toksina, naše ništa ne valja i zbog tog želimo i da našeg nestane, da ga otme i uzme neko drugi, da patimo više nego što sad patimo ali samo da bi se u našim mislima osvetili onima koji predstavljaju oličenje one nepravde koja nam se u našim očima čini. Onima koji su izdali ono što smo mi, prije nego što smo otrovani, bili.
Otrovani smo i to toliko da bi nam sad za izliječenje trebali vrlo ozbiljni lijekovi. Prije svega da prestanemo da svakog dana slušamo o tome kako su u kineskoj provinciji u padu autobusa u provaliju stradala tri kineza. Znam, tužna je ta vijest, žao mi je i Kineza ali zbog čega ona nije važna za jednog Engleza ali jeste za jednu tebe ili jednog mene? Drugo, treba nam da radimo stvari zajedno, da pjevamo zajedno, da idemo na najviše vrhove zajedno, da pravimo preduzeća, zajedno.
Otrovan sam i ja, ko zna kad i kako.
Otrovan toliko da me samo ti, baš ti, možeš izliječiti.
Nažalost, u praksi baš i nije. Njena je šolja uvijek do pola prazna, moja do pola puna.
Slušam, tako, riječi koje ne želim da čujem i čujem nas kako razgovaramo o nepravdama svjetskim, onima koje na nas ne utiču, i kako se brinemo brigama koje nisu naše. Počeli smo tu priču više ne znam kad i kako, otrovani otrovom koji nas dovede do toga da više ne pjevamo kada radimo i da nismo sretni zbog onog što imamo.
Malo se ko rodi otrovan. Tek, nakon rođenja, izloženi svim tim otrovima, polako ih upijamo, ponekad prihvatamo kao dio sebe i, na kraju, ponekad, počinjemo i da širimo.
Sjedim, razmišljam o tome i onda ugasim televizor, koji, sve vrijeme, učestvuje u našem razgovoru i razgovor odjednom postane lakši i počnemo da se sjećamo nekih lijepih momenata koji su nam se dešavali, prvih koraka, prvih strahova i davnog vremena kad smo se veselili mnogo manjem od onog što sad imamo.
Izgleda da ti otrovi, nekako, preko olovnih slova u novinama, slika koje nam ulaze u oči ili riječima koje čujemo prolaze između nas i traže među nama one najbolje da ih obaviju i otruju. Ne znam ima li ih previše u bijelom mlijeku ili možda u plastičnim platnim karticam ali vidim da ih ima.
Otrovani njima ne primjećujemo koliko je lijep dan koji je danas svanuo. Zbog njih ne primjećujemo koliko je sjajna ona osoba sa kojom se probudiš i koliko je sve manje važno od toga što znaš da ta osoba za tebe osjeća.
Zbog otrova, nikad nam nije dosta. Zbog, Bog zna kakvog toksina, naše ništa ne valja i zbog tog želimo i da našeg nestane, da ga otme i uzme neko drugi, da patimo više nego što sad patimo ali samo da bi se u našim mislima osvetili onima koji predstavljaju oličenje one nepravde koja nam se u našim očima čini. Onima koji su izdali ono što smo mi, prije nego što smo otrovani, bili.
Otrovani smo i to toliko da bi nam sad za izliječenje trebali vrlo ozbiljni lijekovi. Prije svega da prestanemo da svakog dana slušamo o tome kako su u kineskoj provinciji u padu autobusa u provaliju stradala tri kineza. Znam, tužna je ta vijest, žao mi je i Kineza ali zbog čega ona nije važna za jednog Engleza ali jeste za jednu tebe ili jednog mene? Drugo, treba nam da radimo stvari zajedno, da pjevamo zajedno, da idemo na najviše vrhove zajedno, da pravimo preduzeća, zajedno.
Otrovan sam i ja, ko zna kad i kako.
Otrovan toliko da me samo ti, baš ti, možeš izliječiti.
Коментари
Постави коментар