Nije sve tako crno
Prvo na šta pomislim kada se spomene Crna Gora je zavjet koji sam već dva puta sam sebi dao: Nikad više! Problemi sa prljavim morem, neljubazni domaćini, precijenjene usluge i vašarska atmosfera su nešto što je iz mog ugla savršeno obilježavalo ovo skriveno mesto.
Sticajem okolnosti, zahvaljujući jednom malom Vasi, Filipinima i dvoma pjevačima ove godine sam odlučio da ponovo prekršim svoj zavijet i da opet odem u Crnu Goru. U odnosu na prošli put neke su stvari bile iste, a mnoge nisu. Društvo je bilo bolje, putovanje lakše, prsten sjajan.
Sve do granice sa Crnom Gorom gotovo ništa nije bilo novo. Uspio sam čak i da prepoznam staru kuću o kojoj sam ti već jednom govorio.Stoji, jednako pusta, jednako opominjući.
Na granici, prvo iznenađenje, granični policajac, stariji čiča, nasmijan od uva do uva, samo je ovlaš pogledao naše dokumente i poželio nam dobrodošlicu u Crnu Goru. Pitao sam ga za čuvenu ekološku taksu ali mi on, ne skidajući osmjeh sa lica, reče da toga više nema i još jednom poželi sretan put. Zasad dobro! Mnogo bolje nego prošli put.
Putarina se i dalje plaćala na putu za Herceg Novi ali svima koji se sjećaju stare kozije staze koju su prepotentno nazvali put to nikako ne može biti poblem. Saobraćaj uređen, bez kamikaza. Vrlo smo brzo bili na ukrcaju na trajekt a tamo, svi opušteni (osim jednog mađara u polovnom BMW koji je po svaku cijenu pokušavao da bude brži i od trajekta na kojem se vozio). Čak su i prosjaci nekako drugačiji. Ponuđenu jabuku nisu odbili. Vožnja trajektom je bila kratka ali sve ostalo je bilo super.
Nastavili smo kraj sada već čuvenog Porto Montenegro u koji se nismo svraćali. Odavno već ne gledam stvari koje su takve da ih nikad ne bi platio toliko koliko se za njih traži. Nakon još malo vožnje stigli smo do Budve i odmah poslije toga do Pržnog.
Samo Pržno je malo i navigacija je imala želju da nas odvede na metar od mora. Ipak smo odlučili da parkiramo na uređenom javnom parkingu. Malo raspitivanja, malo zbunjenjih odgovora i malo čitanja brojeva na kućama su doveli do toga da zaključimo da smo, ustvari, parkirali na nekih 30 metara od našeg cilja.
Kuća u kojoj smo bili smješteni je nova i velika. Lijepo namještena i sa balkonima koji svi gledaju na more. Domaćini, sa jakim BG naglaskom, su bili izrazito ljubazni. Poslije prvog upoznavanja ponuđeni smo i sjajnom domaćom rakijom i sokom. Tokom čitavog ostanka su nam se ljubazno javljali i više puta nas pitali treba li nam šta. Spremačica je takođe bila izrazito ljubazna i spremna da se prilagodi našem rasporedu.
Pržno je malo i na rivijeri imaju svega dva-tri kafića i tri-četri restorana. Ono što iznenađuje je koliko je naveče tiho jer čak ni iz tih objekata ne dopire glasna muzika. Restorani su lijepi, odmah uz obalu, ali i prilično skupi. Primjerice, daleko su skuplji od Budve. Usluga je uglavnom brza i dobra jedino što svi nekako tiho pričaju, toliko tiho da sam se ponekad pitao jesam li dobro čuo o čemu govore. Hotel Maestral je valjda nešto posebno, bar sudeći po parkiranim Ferarijima. Tamo ovaj put nismo išli.
Na nekih kilometar od Pržnog, pješačkom stazom koja ide kraj Kraljičine i Kraljeve plaže, stiže se do Svetog Stefana. Kraljičina plaža je zatvorena za javnost a ulaz na Kraljevu se plaća 75 EUR. Ukoliko baš neko želi može se dok konobari ne paze zaletjeti i ući u more ali će ubrzo biti i izbačen van. Ulaz na plažu Svetog Stefana je jefitiniji, samo 50 EUR. Nije da je plaža nešto a sliku mijenja i činjenica da odmah prekoputa te plaže ima gotovo identična plaža na kojoj iznajmljivanje dvije ležaljke i suncobrana košta 20 EUR.
Plaža koja nam se najviše dopala je Drobni pijesak. Do plaže se dolazi vrlo strmim i uskim putem, koji je pogotovo na silasku sa magistrale poprilično nezgodan jer je kosina takva da se ne vidi kud se vozi. Među drvećem ima prilično dobar parking koji se za cijeli dan plaća 3 EUR. Ležaljke i suncobrani su 10 EUR za dve osobe. Plaža je uredna, more, kao i na svim drugima, čisto, ali nešto hladnije. Cijene u restoranima su povoljnije nego u Pržnom a posebno je atraktivan potok koji ide kroz plažu i kroz pijesak odlazi u more. Ova nam je plaža posebno draga jer je na njoj jedan prsten promijenio vlasnika.
Plaža Kamenovo, koja je nekih 750 metara od Pržnog je takođe uredna i lijepa. Na njoj ima nekoliko barova ali je DJ, barem tog dana kojeg smo bili, prespavao zadnjih 20 godina. Ukoliko se postigne pravi dogovor cijene su jedva nešto skuplje nego kod kuće. Ležaljke su 8 ili 10 EUR.
Budva je, opet, neki drugi svijet. Glasna muzika odsvakud. Ogromne jahte. Gužve. Ruskinje i Srpkinje. Pjevači i pjevačice. Jedan veliki vašar ali u kojem svako može za sebe naći ono što ga interesuje.
U povratku smo obišli Kotor, ali smo bili demoralisani suncem da bi bilo šta razgledali detaljnije, već smo se odlučili da preko Prčnja idemo do trajekta. Put je uzak, ambiciozno proglašen dvosmjernim, kuće su uglavnom stare i sve zaista ima neki svoj poseban šmek koji treba osjetiti i vidjeti.
Zadržavanje na izlazu je bilo minimalno i ovaj put sam, po prvi put, napustio Crnu Goru sa željom da se tamo jednom i vratim.
Sticajem okolnosti, zahvaljujući jednom malom Vasi, Filipinima i dvoma pjevačima ove godine sam odlučio da ponovo prekršim svoj zavijet i da opet odem u Crnu Goru. U odnosu na prošli put neke su stvari bile iste, a mnoge nisu. Društvo je bilo bolje, putovanje lakše, prsten sjajan.
Sve do granice sa Crnom Gorom gotovo ništa nije bilo novo. Uspio sam čak i da prepoznam staru kuću o kojoj sam ti već jednom govorio.Stoji, jednako pusta, jednako opominjući.
Na granici, prvo iznenađenje, granični policajac, stariji čiča, nasmijan od uva do uva, samo je ovlaš pogledao naše dokumente i poželio nam dobrodošlicu u Crnu Goru. Pitao sam ga za čuvenu ekološku taksu ali mi on, ne skidajući osmjeh sa lica, reče da toga više nema i još jednom poželi sretan put. Zasad dobro! Mnogo bolje nego prošli put.
Putarina se i dalje plaćala na putu za Herceg Novi ali svima koji se sjećaju stare kozije staze koju su prepotentno nazvali put to nikako ne može biti poblem. Saobraćaj uređen, bez kamikaza. Vrlo smo brzo bili na ukrcaju na trajekt a tamo, svi opušteni (osim jednog mađara u polovnom BMW koji je po svaku cijenu pokušavao da bude brži i od trajekta na kojem se vozio). Čak su i prosjaci nekako drugačiji. Ponuđenu jabuku nisu odbili. Vožnja trajektom je bila kratka ali sve ostalo je bilo super.
Nastavili smo kraj sada već čuvenog Porto Montenegro u koji se nismo svraćali. Odavno već ne gledam stvari koje su takve da ih nikad ne bi platio toliko koliko se za njih traži. Nakon još malo vožnje stigli smo do Budve i odmah poslije toga do Pržnog.
Samo Pržno je malo i navigacija je imala želju da nas odvede na metar od mora. Ipak smo odlučili da parkiramo na uređenom javnom parkingu. Malo raspitivanja, malo zbunjenjih odgovora i malo čitanja brojeva na kućama su doveli do toga da zaključimo da smo, ustvari, parkirali na nekih 30 metara od našeg cilja.
Kuća u kojoj smo bili smješteni je nova i velika. Lijepo namještena i sa balkonima koji svi gledaju na more. Domaćini, sa jakim BG naglaskom, su bili izrazito ljubazni. Poslije prvog upoznavanja ponuđeni smo i sjajnom domaćom rakijom i sokom. Tokom čitavog ostanka su nam se ljubazno javljali i više puta nas pitali treba li nam šta. Spremačica je takođe bila izrazito ljubazna i spremna da se prilagodi našem rasporedu.
Pržno je malo i na rivijeri imaju svega dva-tri kafića i tri-četri restorana. Ono što iznenađuje je koliko je naveče tiho jer čak ni iz tih objekata ne dopire glasna muzika. Restorani su lijepi, odmah uz obalu, ali i prilično skupi. Primjerice, daleko su skuplji od Budve. Usluga je uglavnom brza i dobra jedino što svi nekako tiho pričaju, toliko tiho da sam se ponekad pitao jesam li dobro čuo o čemu govore. Hotel Maestral je valjda nešto posebno, bar sudeći po parkiranim Ferarijima. Tamo ovaj put nismo išli.
Na nekih kilometar od Pržnog, pješačkom stazom koja ide kraj Kraljičine i Kraljeve plaže, stiže se do Svetog Stefana. Kraljičina plaža je zatvorena za javnost a ulaz na Kraljevu se plaća 75 EUR. Ukoliko baš neko želi može se dok konobari ne paze zaletjeti i ući u more ali će ubrzo biti i izbačen van. Ulaz na plažu Svetog Stefana je jefitiniji, samo 50 EUR. Nije da je plaža nešto a sliku mijenja i činjenica da odmah prekoputa te plaže ima gotovo identična plaža na kojoj iznajmljivanje dvije ležaljke i suncobrana košta 20 EUR.
Plaža koja nam se najviše dopala je Drobni pijesak. Do plaže se dolazi vrlo strmim i uskim putem, koji je pogotovo na silasku sa magistrale poprilično nezgodan jer je kosina takva da se ne vidi kud se vozi. Među drvećem ima prilično dobar parking koji se za cijeli dan plaća 3 EUR. Ležaljke i suncobrani su 10 EUR za dve osobe. Plaža je uredna, more, kao i na svim drugima, čisto, ali nešto hladnije. Cijene u restoranima su povoljnije nego u Pržnom a posebno je atraktivan potok koji ide kroz plažu i kroz pijesak odlazi u more. Ova nam je plaža posebno draga jer je na njoj jedan prsten promijenio vlasnika.
Plaža Kamenovo, koja je nekih 750 metara od Pržnog je takođe uredna i lijepa. Na njoj ima nekoliko barova ali je DJ, barem tog dana kojeg smo bili, prespavao zadnjih 20 godina. Ukoliko se postigne pravi dogovor cijene su jedva nešto skuplje nego kod kuće. Ležaljke su 8 ili 10 EUR.
Budva je, opet, neki drugi svijet. Glasna muzika odsvakud. Ogromne jahte. Gužve. Ruskinje i Srpkinje. Pjevači i pjevačice. Jedan veliki vašar ali u kojem svako može za sebe naći ono što ga interesuje.
U povratku smo obišli Kotor, ali smo bili demoralisani suncem da bi bilo šta razgledali detaljnije, već smo se odlučili da preko Prčnja idemo do trajekta. Put je uzak, ambiciozno proglašen dvosmjernim, kuće su uglavnom stare i sve zaista ima neki svoj poseban šmek koji treba osjetiti i vidjeti.
Zadržavanje na izlazu je bilo minimalno i ovaj put sam, po prvi put, napustio Crnu Goru sa željom da se tamo jednom i vratim.
Prsten?
ОдговориИзбришиPrsten :) Gotov sam! :)
ОдговориИзбриши