Završetci

Započeti nešto nije previše teško. Dovoljna je riječ ili odluka, ne obavezno i previše čvrsta. To nije teško i to može svako. Nije problem ni neko vrijeme ustrajati, pogotovo ako se radi o vremenu koje sami sebi odredimo.

Ono što je važno, ono što nije lako, je kako se sve završava.

Samo na završetku možeš da se okreneš, pogledaš iza sebe, i vidiš cijeli put, od početka, do samog kraja, i da vidiš sebe na svakoj dionici tog puta, sebe na početku i sebe na kraju.

Sa malo čime je uporediva ta sreća kada na kraju vidiš da si u onim bitnim stvarima, onima za koje nisi želio da se promjene, ostao isti, i da si i na kraju puta, taj neko, ustvari ti.

Najveći neprijatelj dobrih završetaka su izgovori i nepravde koje nas, uvjereni smo, bez naše odgovornosti zadese.

Lako je zbog nečijih nedjela počiniti nedjela i zbog svog teškog života ili oštrica na koje naiđemo uzgojiti bodlje.

Onda kada se razočaramo gubitkom svega onog što smo mislili da imamo, onda je lako podići još veći zid, zid građen kremicama, bojama za kosu i lakom za nokte.

Uopšte nije teško povjerovati da se čitav put niti ne može preći bez da se upadne u kakvu crnu i blatnjavu jamu.

Nevjerene razuvjeravati je ionako uzaludan posao ali tebi koja vjeruješ ponekad je potrebno samo da vidiš da je neko uspio proći svoj put i sotati svoj.

Kad ti se to desi, obiđi Paju u Rakovici i pogledaj kako je on ostao on i kod presjedanja, ili pogledaj malo oko sebe i vidjećeš ljude koji su otišli u penziju, prošli rat, izašli iz neke, nekada srećne veze, pretrpjeli teške tuge i ostali ono što su uvijek i bili.