13

U mome je selu dugo postojala Đuranova lipa. Pamtim je još od malih nogu. Mojih, ne njenih. Istrpila je razne oluje, grmečka nevremena i ljetnje suše ali se nikada nije mijenjala. Ostajala je ista sve dok jedne godine, načisto odjednom, nije propala, prelomila se i postala nešto sasvim drugo.

Čini mi se da je ova, sada je već sigurno, varljiva, 2013ta godina, takva jedna godina.

U proteklih par godina upoznao sam sjajne momke, prave frajere, kojima je glavna zajednička osobina bila ta da su zaklete neženje. Zaista, napadale su na njih, primjenjujući najubojitija ženska oružja: tanke vratove, mirisne majice, raskošne grudi i vatreno crvene haljine, razne ljepotice, žene zbog kojih bi Grci zaboravili lijepu Helenu, međutim, oni se nisu dali. Princip je princip, nema tu mrdanja.

Sve do ove godine.

Jedan po jedan, one najzagriženije neženje su položile koplja. Otišli su svukuda, uvukli se u ženske zagrljaje za koje im se činilo da slađih nikad nisu imali. Prestali su da se ritaju ti mali ovnovi i našli svoje četvrte ljubavi.

Jedan po jedan, u ovom strašnom septembru otiće trojica a za oktobar su već viđena dvojica novih.

Ovu godinu neću preživjeti ni neženja ja.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Volim te, ne volim te

Nose job

Priručnik za gledanje u ženu