Izgubljeno
Nekada, dok sam bio sasvim mlad, u nedostatku barskih ptica, sam razmišljao kako nikada neću imati curu. Već od pete svoje godine sam bio spreman ali nikako da se desi. Oko sedme sam počeo da očajavam, u osmoj već došao do toga da sam siguran da će mene ta sreća obići.
Zaista, prava je ljubav došla kasnije, dosta, dosta kasnije.
Nešto kasnije, u vrijeme kad su počeli da me okivaju okovi društva, bio sam siguran da nikada neću moći da imam svoj auto, i priznajem, zavidio sam bogatom klincu iz ulice kraj one u kojoj sam odrastao a koji je ponekad imao privilegiju da provoza bijelog juga 45 koji je pripada njegovom ocu. Eeeeeeej, bijeli jugo 45. To je bilo nešto kad sam bio onako mlad.
Nešto malo kasnije desilo se da sam bez napora došao i do svog auta i to nešto boljeg od tog juga.
Studentsko doba je, baš onako, zabavno ali nekada mora da se završi. Kad se završi vrijeme je da počneš da razmišljaš o geografskoj lokaciji na kojoj ćeš provoditi između 6 i 8 časova, svakoga dana, osim vikenda (ako si srećan). Steći takvu lokaciju u društvu koje je pretovareno nezaposlenima je izgledalo nemoguće.
Taman sam bio siguran da će me to mimoići ali eto, taman kad je trebalo, desi se da je posao nalazio mene i to posao uvijek dobar.
Pomislih poslije kako nikada neću moći kupiti stan i taman kad sam mjerkao omanji plac ispod lukova mosta i karton površine 2 metra kvadratna, nekako se riješi i to.
Počeh onda da se razmećem i sjetih se kako mi je kao dječaku bilo toliko stalo da vozim Ferrari. To, e to, nikad neću moći, pomislih. Zahvaljujući nekim ludim česima ipak uspjedoh i to.
Sve tako, kad god bi pomislio da je nešto nemoguće, uglavnom sam bio u pravu ali je to bilo nemoguće samo tad a nekad poslije sasvim lako dohvatljivo.
Reče neko pametan da je izgubljeno samo ono čega se odrekneš.
Zaista, prava je ljubav došla kasnije, dosta, dosta kasnije.
Nešto kasnije, u vrijeme kad su počeli da me okivaju okovi društva, bio sam siguran da nikada neću moći da imam svoj auto, i priznajem, zavidio sam bogatom klincu iz ulice kraj one u kojoj sam odrastao a koji je ponekad imao privilegiju da provoza bijelog juga 45 koji je pripada njegovom ocu. Eeeeeeej, bijeli jugo 45. To je bilo nešto kad sam bio onako mlad.
Nešto malo kasnije desilo se da sam bez napora došao i do svog auta i to nešto boljeg od tog juga.
Studentsko doba je, baš onako, zabavno ali nekada mora da se završi. Kad se završi vrijeme je da počneš da razmišljaš o geografskoj lokaciji na kojoj ćeš provoditi između 6 i 8 časova, svakoga dana, osim vikenda (ako si srećan). Steći takvu lokaciju u društvu koje je pretovareno nezaposlenima je izgledalo nemoguće.
Taman sam bio siguran da će me to mimoići ali eto, taman kad je trebalo, desi se da je posao nalazio mene i to posao uvijek dobar.
Pomislih poslije kako nikada neću moći kupiti stan i taman kad sam mjerkao omanji plac ispod lukova mosta i karton površine 2 metra kvadratna, nekako se riješi i to.
Počeh onda da se razmećem i sjetih se kako mi je kao dječaku bilo toliko stalo da vozim Ferrari. To, e to, nikad neću moći, pomislih. Zahvaljujući nekim ludim česima ipak uspjedoh i to.
Sve tako, kad god bi pomislio da je nešto nemoguće, uglavnom sam bio u pravu ali je to bilo nemoguće samo tad a nekad poslije sasvim lako dohvatljivo.
Reče neko pametan da je izgubljeno samo ono čega se odrekneš.
Коментари
Постави коментар