Ljubav u doba velikih kriza

Znam nekoliko ljudi koji će se sutra ujutro probuditi na lijevu nogu. Čuo sam za neke koji će se probuditi na desnu. Samo ja, ja ću se sutra probuditi na najboljem mjestu na svijetu. Znaš koje je to mjesto. To je ono mjesto gdje bi uvijek, pogotovo ujutro, trebalo da si ti. To je ono, naše, mjesto na kojem te sanjam i u snovima otkrivam, dok te tvoje lijepe oči izmiču podlogu pod mojim nogama.

Neko će se sutra probuditi sa velikim planovima, spreman da donese veliku odluku. Taj se u snu smije onima koji kažu da je lakše donijeti hiljadu malih nego jednu veliku odluku.

Ti i ja se, mila, nećemo probuditi bojeći se toga što jesmo, toga šta bi mogli postati i toga gdje ćemo za par godina biti. Ti i ja ćemo i sutra znati da se znamo dugo, toliko dugo da više nije ni važan tačan datum kada smo se upoznali. Znamo se, ti i ja, toliko kratko da me možeš upitati: Zašto te nisam znala tada, prošle, pretprošle ili ko zna koje godine?

Pritiskaš tim svojim prstićima, čarobnice malena, odavno već, prave dugmiće i znaš da bi ti rekao svašta, zaista, svašta, samo da nisam obećao pokojnoj babi da nikada neću ni jednoj reći ono što se ženama ne govori.

Smiješ se, lako, srećno, zarazno, i tvoj osmijeh liječi i najgore zime. O zagrljaju da ni ne govorim. Onda kada si tu, sve je tako jednostavno, tako normalno i bez i malo prostora za ružne dane.

Moralo bi biti da je to ta ljubav.