Sasvim slučajno

Dobio sam sina! Bog te mazo, sina ! Eno ga u sobi, sluša Shakiru i Rihanu . To mu je, u zadnje vrijeme, pored fena , omiljena muzika. Sin nas je prvo pozdravio raširenom šakom, nekad, davno, dok je još bio u stomaku. Onda je počeo da nam se javlja Morzeovom azbukom, lupkajući po stomaku. Probali smo da razumijemo šta nam poručuje, ali nešto nije baš bilo u redu. Možda sin nije dobro naučio tog Morzea ili je došlo do neke smetnje u prenosu signala. Onda sam ga, prvo, ujutro izveo u šetnju a potom čekao, jednog, nevjerovatno dugog dana, gore u bolnici. Onda je došao, tačno na dan kad je rođen i Chuck Norri s. Prvo se, kako i dolikuje, kvalitetno razgalamio, čisto da se zna da je tu, a onda smirio, došao na slikanje i isplazio mi jezik. O tome ćemo još razgovarati kad poraste i prvi put mi zatraži pare za izlazak. Onda sam ga čekao sedam dana, da izađe iz bolnice, i jedva sam čekao da se to desi, mada nemam nikakvih primjedbi na bolnicu samu. Povremeno mi ga je pokazivala hostesa za b...

Zamalo da me danas zgazi taksista. Navalio on da prođe pješački prelaz prije mene a ja navalio da prođem prije njega. Nije se nešto žurilo njemu a nije ni meni, ali je obojici bilo važno ko će prvi preći. Ovaj put sam ja bio taj, samo obični pješak na pješačkom prelazu. Natjeralo me to da se upitam. Šta je to među nama? Zbog čega više niko nikoga ne poštuje nego je, nerijetko, svaki osmjeh, posljedica nekog, stvarnog ili izmišljenog, interesa? Zbog čega ne umiju da pomognu i učine samo jedan dobar gest ali su toliko spremni da učine zlo, makar malu pakost, drugome?  Zbog čega im je sve posvećeno interesu, i osmjesi, i prijateljstva, i rođendani i slave? Zbog čega izjednačavamo kvalitet koji traje sa kvalitetom koji se tek pojavio ili za koji mislimo da će se pojaviti? Zbog čega su zaboravili, ili  nikad nisu ni znali, da žive poštujući vrijednost i vrlinu? Zbog čega vjeruju da su im svi samo neprijatelji, konkurencija, neko ko im čini zlo, iskorištava ih? Zbog č...

Eto, sada je, draga, već sigurno, prođe i 2013. godina. Prva, otkako pamtim, da niko nije rekao da će biti smak svijeta, da će nas pokositi kakav meteor sa lošim mapama u navigaciji, neka nova varijanta kuge, bolesti ptica, svinja ili ko zna kojih životinja. Već po tome, mora se priznati, ta je godina posebna, a desile su se u njoj i neke druge sasvim posebne stvari. Ispunilo mi se ove godine nekoliko želja koje sam davno poželio i shvatio sam da je, zaista, kako mi jednom u posveti napisa neko koga sam znao, izgubljeno samo ono čega se odreknemo . Niko ne zna i niko ne umije da promisli ni šta će se desiti za vikend a kamoli šta sve može da se desi u svijetu koji se uvijek mijenja i u kojem se i mi sami, uvijek, mijenjamo. Teško je, stoga, znati šta je čovjek imao, i šta će imati. Ne treba o tome razmišljati. Lako je jedino znati šta čovjek ima a ja, evo sad, za sobom imam, bez sumnje, najbolju godinu svog života. U toj sam godini naučio da se jedna mala, lijepa, beba crta ...

Kada gledaš neku naslikanu sliku samo je dio ljepote u tome što je na platnu, ofarbano vještom rukom umjetnika. Veći je dio, nije to tajna, u oku onog koji gleda. Oči imamo razne i ti i ja, i neko koga znamo i neko koga ne znamo. Zbog tih, različitih, očiju, ne samo slike, već i cijeli svijet vidimo različito, svako na svoj način. U tim različitim svijetovima svašta je moguće. Moguće je tamo da te sanjam, i onda kada si tu, uz mene. Moguće je da te sanjam i onda kada nisi. U tim različitim svijetovima moguće je da je neko smiren i onda kada bi trebao psovati i da neko psuje onda kada bi trebao biti smiren. U svijetu, tvom, mom, ili Bog zna čijem, moguće je da neko brine svačije brige, osim svoje, moguće je i da se neko budi, već umoran, potrošen, bez bilo kakve želje, osim one da protekne još jedan dan. U nekom je svijetu moguće da se neko budi nasmijan, sposoban da se grohotom smije, spreman da prvo zapjeva pa potom prokorača. Toliko nas je različitih i toliko malo pogrešnih, n...

Znam nekoliko ljudi koji će se sutra ujutro probuditi na lijevu nogu. Čuo sam za neke koji će se probuditi na desnu. Samo ja, ja ću se sutra probuditi na najboljem mjestu na svijetu. Znaš koje je to mjesto. To je ono mjesto gdje bi uvijek, pogotovo ujutro, trebalo da si ti. To je ono, naše, mjesto na kojem te sanjam i u snovima otkrivam, dok te tvoje lijepe oči izmiču podlogu pod mojim nogama. Neko će se sutra probuditi sa velikim planovima, spreman da donese veliku odluku. Taj se u snu smije onima koji kažu da je lakše donijeti hiljadu malih nego jednu veliku odluku. Ti i ja se, mila, nećemo probuditi bojeći se toga što jesmo, toga šta bi mogli postati i toga gdje ćemo za par godina biti. Ti i ja ćemo i sutra znati da se znamo dugo, toliko dugo da više nije ni važan tačan datum kada smo se upoznali. Znamo se, ti i ja, toliko kratko da me možeš upitati: Zašto te nisam znala tada, prošle, pretprošle ili ko zna koje godine? Pritiskaš tim svojim prstićima, čarobnice malena, oda...

Evo, za još samo nekoliko jutara, ni deset, proćiće i ova godina. Posebna po mnogo čemu, neponovljiva kao i sve one prije nje, nezaboravna kao miris olovaka prvog dana u školi. U ovoj se godini, jeste, štošta desilo. Putovao sam, opet, sve dalje i dalje od kuće, do kraja svijeta, i vraćao sam se, znajući i kada odlazim gdje odlazim i kada se vraćam gdje se vraćam. Osjećao sam se dobro dok sam koračao i dok sam trčao. Osjećao sam zemlju pod svojim nogama i vazduh oko mene. Osjećao ih kao što nisam nikada do sada i odlučio sam da se stvari moraju mijenjati. Prestao sam da se brinem oko svih mogućnih posljedica odluka koje su me čekale i počeo sam da iskreno uživam u tome što jesam, u tome što mogu, u tome kako živim. Prestao sam da mislim kakav sam ja, kakav je on, kakvi su oni, kakva je ona i, na kraju krajeva, kakva si ti. Od tad mi je bilo samo bolje. Mnoge su mi se, sjajne, stvari desile. Našao sam, onda kada nisam tražio, džepova praznih, ono što sam godinama prije tražio...

Sve zavisi od toga kakva si. Nekad možda i najgore vidiš kao nešto što će samo kratko trajati i proći a nekada nisi zadovoljna ni onim najboljim što imaš. Ponekad tražiš dlaku u jajetu, patiš i kad nemaš zbog čega, bojiš se duhova iz ormara i straha samog. Kada je tako ne možeš da vidiš ono lijepo, čak ni kad ti je to ispred očiju. Umjesto toga tražiš kako da svoje otrove prespeš, kako da povrediš nekog ko te svojom pažnjom i ljubavlju čini slabom. Možda je baš danas taj dan. Možda baš danas nećeš biti zadovoljna ničim na ovom svijetu, sobom posebno. Činiće ti se da više ništa lijepo nema i da je sve oko tebe blato u kojem ti svi tvoji životni principi pomažu samo da potoneš i da se udaviš. Uzećeš možda i nož svojih riječi, naoštriti ga od kosu u kojoj ti rastu sijećanja, i zariti ga u najdublju ranu koju imaš.  Bićeš sigurna da jedino tako može, da jedino tako mora i da je jedino tako, odvajkda, i trebalo da bude.  Vjerovaćeš da se ne umiješ radovati ni maloj bubi...