Nekoliko dobrih ljudi
Zamalo da me danas zgazi taksista. Navalio on da prođe pješački prelaz prije mene a ja navalio da prođem prije njega. Nije se nešto žurilo njemu a nije ni meni, ali je obojici bilo važno ko će prvi preći. Ovaj put sam ja bio taj, samo obični pješak na pješačkom prelazu.
Natjeralo me to da se upitam.
Šta je to među nama?
Zbog čega više niko nikoga ne poštuje nego je, nerijetko, svaki osmjeh, posljedica nekog, stvarnog ili izmišljenog, interesa?
Zbog čega ne umiju da pomognu i učine samo jedan dobar gest ali su toliko spremni da učine zlo, makar malu pakost, drugome? Zbog čega im je sve posvećeno interesu, i osmjesi, i prijateljstva, i rođendani i slave?
Zbog čega izjednačavamo kvalitet koji traje sa kvalitetom koji se tek pojavio ili za koji mislimo da će se pojaviti?
Zbog čega su zaboravili, ili nikad nisu ni znali, da žive poštujući vrijednost i vrlinu? Zbog čega vjeruju da su im svi samo neprijatelji, konkurencija, neko ko im čini zlo, iskorištava ih?
Zbog čega ne umiju reći "hvala", "dobar dan", "izvolite", "kako ste danas?"?
Jesu li im misli prljave jer misle da svi oko njih misle prljavo?
Zbog čega ta spirala, taj vrtoglavi vir u kojem nestaju, netragom nestaju, sva dobra djela, vrline, porodice, osnovne veze?
Zbog čega i ta sjajna vještina licemjerja kojom opravdavamo sve i zahvaljujući kojoj smo uvijek u pravu?
Jednom, jednom kada dođe moje vrijeme, vjeruj mi ne želim lažne govore, uvijek prenaglašene, niti klimanja glavom, upaljene stotine svijeća u rukama ljudi koji me nisu ni poznavali. Ne, neka sve bude tiho. Neka tu budu samo pop, grobari i ako želiš budi ti, jedina za koju mogu da kažem da si moja.
Shvati da nije, zaista nije važno jesi li ljekar, inžinjer ili kuharica i možeš li mi kako valjati danas ili sutra, bitno je kakav si čovjek. Samo dobre se isplati imati uz sebe. Samo dobri mi valjaju svakog dana, ne radeći ništa posebno. Samo dobrima vrijedi pomoći ponovo i ponovo, uvijek kada možeš.
Natjeralo me to da se upitam.
Šta je to među nama?
Zbog čega više niko nikoga ne poštuje nego je, nerijetko, svaki osmjeh, posljedica nekog, stvarnog ili izmišljenog, interesa?
Zbog čega ne umiju da pomognu i učine samo jedan dobar gest ali su toliko spremni da učine zlo, makar malu pakost, drugome? Zbog čega im je sve posvećeno interesu, i osmjesi, i prijateljstva, i rođendani i slave?
Zbog čega izjednačavamo kvalitet koji traje sa kvalitetom koji se tek pojavio ili za koji mislimo da će se pojaviti?
Zbog čega su zaboravili, ili nikad nisu ni znali, da žive poštujući vrijednost i vrlinu? Zbog čega vjeruju da su im svi samo neprijatelji, konkurencija, neko ko im čini zlo, iskorištava ih?
Zbog čega ne umiju reći "hvala", "dobar dan", "izvolite", "kako ste danas?"?
Jesu li im misli prljave jer misle da svi oko njih misle prljavo?
Zbog čega ta spirala, taj vrtoglavi vir u kojem nestaju, netragom nestaju, sva dobra djela, vrline, porodice, osnovne veze?
Zbog čega i ta sjajna vještina licemjerja kojom opravdavamo sve i zahvaljujući kojoj smo uvijek u pravu?
Jednom, jednom kada dođe moje vrijeme, vjeruj mi ne želim lažne govore, uvijek prenaglašene, niti klimanja glavom, upaljene stotine svijeća u rukama ljudi koji me nisu ni poznavali. Ne, neka sve bude tiho. Neka tu budu samo pop, grobari i ako želiš budi ti, jedina za koju mogu da kažem da si moja.
Shvati da nije, zaista nije važno jesi li ljekar, inžinjer ili kuharica i možeš li mi kako valjati danas ili sutra, bitno je kakav si čovjek. Samo dobre se isplati imati uz sebe. Samo dobri mi valjaju svakog dana, ne radeći ništa posebno. Samo dobrima vrijedi pomoći ponovo i ponovo, uvijek kada možeš.
Коментари
Постави коментар