Varljivo ljeto 2013.
Eto, sada je, draga, već sigurno, prođe i 2013. godina.
Prva, otkako pamtim, da niko nije rekao da će biti smak svijeta, da će nas pokositi kakav meteor sa lošim mapama u navigaciji, neka nova varijanta kuge, bolesti ptica, svinja ili ko zna kojih životinja. Već po tome, mora se priznati, ta je godina posebna, a desile su se u njoj i neke druge sasvim posebne stvari.
Ispunilo mi se ove godine nekoliko želja koje sam davno poželio i shvatio sam da je, zaista, kako mi jednom u posveti napisa neko koga sam znao, izgubljeno samo ono čega se odreknemo.
Niko ne zna i niko ne umije da promisli ni šta će se desiti za vikend a kamoli šta sve može da se desi u svijetu koji se uvijek mijenja i u kojem se i mi sami, uvijek, mijenjamo. Teško je, stoga, znati šta je čovjek imao, i šta će imati. Ne treba o tome razmišljati.
Lako je jedino znati šta čovjek ima a ja, evo sad, za sobom imam, bez sumnje, najbolju godinu svog života.
U toj sam godini naučio da se jedna mala, lijepa, beba crta sa dvije uspravne crte i da već sa samo par sedmica ta beba umije da te pozdravi raširenim prstićima. Ti, draga, već znaš koliko su samo lijepi ti mali prstići koji se samo na jedan trenutak pojave na ekranu. Nema toga sa čime bi se to moglo uporediti, niti jedne riječi koja bi se o tome mogla reći.
Te sam godine najzad naučio da se smijem, ne onako, napola, glumeći eho nekoga koga sam negdje davno čuo, već na samo svoj način. Naučio sam da se smijem i to sam od svog srca radio kad god sam mogao.
Te sam godine, na najljepšoj plaži na kojoj sam ikad bio, predao jedan mali prsten, trudeći se da bude makar i od iznenađenja. Lijepo je bilo na toj plaži. Sve je bilo savršeno lijepo. Sunce je posebno dobro grijalo na toj plaži. Našao sam tu plažu tamo gdje sam se najmanje nadao a ta plaža je sada jedan, neizostavan, dio moga života.
U toj sam se godini, mnogi bi rekli najzad, odrekao praznog stana, praznog srca, dostave hrane i ćutljivih zidova i zamijenio stan za dom. Ta zamjena se ne radi ugovorom niti potpisom, ona se radi jednom lijepom, za Novu Godinu, okićenom jelkom.
Opet sam upoznao neke potpuno interesantne ljude. Da bi upoznao neke, morao sam otići i na kraj svijeta i otišao sam te godine i do kraja svijeta, vidio kako je, okrenuo se i vratio nazad, smrznut, neispavan ali ipak nekako sretan kad sam prešao preko one rijeke koja sada dijeli plavo i smeđe i baš pravo sretan kada sam pozvonio na vrata na kojima stoji pločica.
Bio sam ove godine u onoj crkvi koju je opjevao slavni pjesnik i divio se ljepotama nekoliko starih gradova. Na mojima se cipelama miješala prašina sela i prestonica, slavnih i starih, modernih i važnih. Moje su stope sa ulica mnogih gradova sada već isprali i kao da me tamo nikada nije ni bilo.
Bilo je ove godine i oblaka, nekih koji su samo bacili sjenku i nekih koji su donijeli grad i oluje ali oblaci i nevremena, baš kao i periodi kada ti je sve taman, nisu loši. Oni ti pomažu da otkriješ ko je i od kakvog materijala pravljen i da lakše vidiš koji su ti prijatelji dragocjeni, svega vrijedni, a koji su tu tek samo vrijedni pozdrava.
Pitaš me šta bi poželio za godinu pred nama? Možda samo da bude makar jednako dobra kao prošla.
Prva, otkako pamtim, da niko nije rekao da će biti smak svijeta, da će nas pokositi kakav meteor sa lošim mapama u navigaciji, neka nova varijanta kuge, bolesti ptica, svinja ili ko zna kojih životinja. Već po tome, mora se priznati, ta je godina posebna, a desile su se u njoj i neke druge sasvim posebne stvari.
Ispunilo mi se ove godine nekoliko želja koje sam davno poželio i shvatio sam da je, zaista, kako mi jednom u posveti napisa neko koga sam znao, izgubljeno samo ono čega se odreknemo.
Niko ne zna i niko ne umije da promisli ni šta će se desiti za vikend a kamoli šta sve može da se desi u svijetu koji se uvijek mijenja i u kojem se i mi sami, uvijek, mijenjamo. Teško je, stoga, znati šta je čovjek imao, i šta će imati. Ne treba o tome razmišljati.
Lako je jedino znati šta čovjek ima a ja, evo sad, za sobom imam, bez sumnje, najbolju godinu svog života.
U toj sam godini naučio da se jedna mala, lijepa, beba crta sa dvije uspravne crte i da već sa samo par sedmica ta beba umije da te pozdravi raširenim prstićima. Ti, draga, već znaš koliko su samo lijepi ti mali prstići koji se samo na jedan trenutak pojave na ekranu. Nema toga sa čime bi se to moglo uporediti, niti jedne riječi koja bi se o tome mogla reći.
Te sam godine najzad naučio da se smijem, ne onako, napola, glumeći eho nekoga koga sam negdje davno čuo, već na samo svoj način. Naučio sam da se smijem i to sam od svog srca radio kad god sam mogao.
Te sam godine, na najljepšoj plaži na kojoj sam ikad bio, predao jedan mali prsten, trudeći se da bude makar i od iznenađenja. Lijepo je bilo na toj plaži. Sve je bilo savršeno lijepo. Sunce je posebno dobro grijalo na toj plaži. Našao sam tu plažu tamo gdje sam se najmanje nadao a ta plaža je sada jedan, neizostavan, dio moga života.
U toj sam se godini, mnogi bi rekli najzad, odrekao praznog stana, praznog srca, dostave hrane i ćutljivih zidova i zamijenio stan za dom. Ta zamjena se ne radi ugovorom niti potpisom, ona se radi jednom lijepom, za Novu Godinu, okićenom jelkom.
Opet sam upoznao neke potpuno interesantne ljude. Da bi upoznao neke, morao sam otići i na kraj svijeta i otišao sam te godine i do kraja svijeta, vidio kako je, okrenuo se i vratio nazad, smrznut, neispavan ali ipak nekako sretan kad sam prešao preko one rijeke koja sada dijeli plavo i smeđe i baš pravo sretan kada sam pozvonio na vrata na kojima stoji pločica.
Bio sam ove godine u onoj crkvi koju je opjevao slavni pjesnik i divio se ljepotama nekoliko starih gradova. Na mojima se cipelama miješala prašina sela i prestonica, slavnih i starih, modernih i važnih. Moje su stope sa ulica mnogih gradova sada već isprali i kao da me tamo nikada nije ni bilo.
Bilo je ove godine i oblaka, nekih koji su samo bacili sjenku i nekih koji su donijeli grad i oluje ali oblaci i nevremena, baš kao i periodi kada ti je sve taman, nisu loši. Oni ti pomažu da otkriješ ko je i od kakvog materijala pravljen i da lakše vidiš koji su ti prijatelji dragocjeni, svega vrijedni, a koji su tu tek samo vrijedni pozdrava.
Pitaš me šta bi poželio za godinu pred nama? Možda samo da bude makar jednako dobra kao prošla.
Коментари
Постави коментар