Čovjek

Dobio sam sina! Bog te mazo, sina! Eno ga u sobi, sluša Shakiru i Rihanu. To mu je, u zadnje vrijeme, pored fena, omiljena muzika.

Sin nas je prvo pozdravio raširenom šakom, nekad, davno, dok je još bio u stomaku. Onda je počeo da nam se javlja Morzeovom azbukom, lupkajući po stomaku. Probali smo da razumijemo šta nam poručuje, ali nešto nije baš bilo u redu. Možda sin nije dobro naučio tog Morzea ili je došlo do neke smetnje u prenosu signala. Onda sam ga, prvo, ujutro izveo u šetnju a potom čekao, jednog, nevjerovatno dugog dana, gore u bolnici. Onda je došao, tačno na dan kad je rođen i Chuck Norris. Prvo se, kako i dolikuje, kvalitetno razgalamio, čisto da se zna da je tu, a onda smirio, došao na slikanje i isplazio mi jezik. O tome ćemo još razgovarati kad poraste i prvi put mi zatraži pare za izlazak. Onda sam ga čekao sedam dana, da izađe iz bolnice, i jedva sam čekao da se to desi, mada nemam nikakvih primjedbi na bolnicu samu. Povremeno mi ga je pokazivala hostesa za bebe, čisto tek da ga vidim. 

Onda je došao kući.

Od tad ga gledam. Gledam kako jede. Gledam kako hvata rukama neke, ko zna kakve, likove koje samo on vidi, i pitam se šta će sve uhvatiti i šta će sve čvrsto držati tim rukama. Gledam kako se mršti, kako se smije i kako plače i pitam se zbog čega će se sve radovati i zbog čega će sve plakati. Gledam ga kako se mazi. Gledam njegove oči koje istražuju oko sebe i pitam se šta će te oči sve vidjeti, ono lako vidljivo i ono oku teško dostupno. Gledam njegove ruke i pitam se kakve će sve, nesumnjivo istinske ljepotice, te ruke grliti. Gledam njegova stopala i pitam se kuda će sve proći.

Svaki je čovjek, čudo za sebe. Pravo, istinsko čudo. Postane od toliko malo a može da postane toliko mnogo. Svaki čovjek na dar dobije najsavršenije senzore i alate. Neki ih iskoriste sasvim, neki tek toliko koliko moraju a neki ih ne iskoriste uopšte.

Slušam tako, baš večeras, neke ljude, ispred prodavnice kako razgovaraju. Jedan od njih radi od 10 naveče do 10 ujutro, a onda prespava cijeli dan, i opet to sve ponovi sutra. Kraj njega prolazi život. Dan po dan. Godina po godina. Već je, iako jako mlad, bolesno debeo. Drugi govori kako je dobio posao noćnog čuvara jednog, nama vrlo važnog, hotela. Zamišljam kako se taj posao iznimno slabo plaća i kako si u velikoj opasnosti da te poslodavac zamjeni kakvim rotvajlerom. 

Zbog čega su oni tu gdje jesu? Zbog čega su se odrekli života ili prokockali taj dar koji su dobili?

Možda zbog straha? Možda zbog one: "ćuti i radi"? Možda zbog samo jedne pogrešne odluke ili zbog nedostatka sreće u pravom trenutku? Možda zbog pristajanja na kompromise, onda kada su kompromisi ustvari gubici na duge staze?

Ne boj se! Čim naučiš da govoriš, govori! Čim upoznaš dovoljno svijeta i shvatiš kako funkcioniše vaga, izvaži i odredi svoje ciljeve. Sanjaj ih, radi na njima, svakog dana, sve dok ih ne postigneš, a onda odredi nove.

Razmišljam još, dok gledam  vanvremenski klasik Sharknado, kako sam uz sina iz bolnice dobio i najljepšu ženu na svijetu, onu koja je, nesumnjivo žena mog života. 

Tebe, ljepotice, koja si mi rodila prvo dijete.