Pozdravljanja

Mislio sam, doskora, da nismo ni blizu pozdravljanja. Onda je na nas dunuo hladan vjetar i prije nego što smo se i snašli razmeo nas. Tebe je odnio, prepadnutu, u gnijezdo koje bi trebalo da je naš mir ali to nije više bilo. Mene je odnio na pučinu, među boje na koje nisam navikao, među zvukove koje nikad nisam čuo i među ljude koje nikad ne bih upoznao.

Okružen svim tim bojama, zvukovima i ljudima, razmišljao sam, tek ponekad, o tome kako sam evo, možda, neosjećajući, penjući se, došao do provalije i kako, možda, poslije nje više nema ništa.

Strašno je to ništa.

Nema tamo veselih očiju okupljenih oko male torte sa svijećicom u obliku broja 7. Nema tamo sunčanih dana na rijeci koju toliko volim. Nema tamo ni suncem i morem izbijeljele plaže.

Nema tamo ni tebe.

Ne, razmišljajući o tom ništa, nisam žalio sebe. Prošao sam dosta, srećan sam dugo bio i spreman sam na provalije. Žalio sam druge. Žalio sam dječaka kojem sam i mogu biti stablo. Žalio sam djevojčicu čije malo srce ima toliko emocija a malene misli se roje kao munje u oluji. Možda sam, pomalo, žalio i tebe, moju ljepoticu, bezbrižnu pčelu.

Ispalo je dobro za mene. Ponovo hodam, slušam, pažljivo, ptice i udišem, koliko god mogu, mirišljavi proljetni vazduh. Sunce me opet grije i topli vjetar me opet raduje.

Doće to vrijeme za pozdravljanje. Ko zna kad!? Do tad možemo samo da uživamo u svakom danu koji provodimo zajedno, u svakom udisaju koji dijelimo, u poljupcu i zagrljaju.