Sasvim slučajno

Ljepotice, dosta je bilo spavanja. Vrijeme je da se probudiš! Vrijeme je da ne dopustiš da ti bilo ko kaže da nešto ne možeš, da za nešto nisi dovoljno dobra. Nema, na ovom svijetu i nekoliko susjednih planeta, toga što ti, draga, ne možeš da uradiš na najbolji mogući način onda kada ti je do toga stalo. Znaš, kada nešto želiš, kad želiš tim svojim ludim srcem, onda se i poslednji kamen na ovoj planeti zatrese i sve se zlatne ribice udruže kako bi ispunile tu tvoju želju. Pričala mi je pokojna baba da je tako, a znaš, ona je bila žena koja ne laže. Hajde, zaista, dosta je bilo. Budi se! Budi se i počni da sanjaš (što reče negdje neki pametni čovjek).  Znaš, ti i ja više nismo toliko mladi da bi smjeli toliko da spavamo (osim eventualno zajedno) i imali toliko dana da ih poklanjamo onima koji nas ne razumiju, koji su sivi, koji znaju da broje samo do 31.  Nemamo, malena moja, vremena da bi ga rasipali na ljude s kojima nam nije dobro. Nikad ga nismo ni ...

Nekad sam mislio da su odlikovanja nešto posebno, nešto za šta trebaš da uradiš veliku i vrijednu stvar čak i onda kada se radi samo o maloj metalnoj medalji. To šta trebaš da uradiš da bi se, recimo, osnovna škola u Vitovlju zvala po tebi, to nisam mogao ni da pojmim. U međuvremenu me je istorija ubijedila da su mnoga moja vjerovanja bila dječački naivna. Nagledao sam se svakakvih stvari, promjenio nekoliko država (a da se praktično nikad nisam zaista pomjerio iz mjesta u kojem sam odrastao) i vidio razne dodjele medalja, plaketa, pohvala i ordena. Čak štaviše mislim da mi mati još čuva pola kofera diploma (doduše iz neke, davno nestale, zemlje). Nekako su, kao i sve, sa opštom raspoloživošću i odlikovanja sama po sebi devalvirala. Moderni ljudi rijetko nose odijela a još rjeđe imaju priliku da na ta odjela zakače dobijeni orden. Većina ljudi danas ionako više vjeruje u pare nego u, što bi simpatični brko iz crtanog filma rekao, gvozdene križeve. Kome dati odlikovanja? Teško je...

Uspomene su opasna stvar. One nas, poput starih, izbledjelih do praga prepoznatljivosti, fotografija, podsjete kakvi smo nekad bili i šta je od nas moglo postati. Lako, kroz neku, sasvim malu i beznačajnu uspomenu, vidimo kako izgledamo, ti i ja, kad smo sretni. Kroz neku drugu, kakvi smo kad smo pospani ili kad nosimo štreberske naočale. U uspomenama nerijetko ne možemo da se prepoznamo a još češće ni drugi ne mogu da nas prepoznaju. Ko bi još mogao da kaže da sam ovaj ja, onaj dječak koji, krvavog koljena, sjedi kod Ćeranove kuće na Jablanici i pita se kako je moguće da nije uspjelo nešto, u šta je bio siguran da hoće? Ko bi još mogao da pretpostavi da si ta današnja ti ona mala djevojčica koja, iz neke prastare knjige, uči da čita? Možda bi tek poneko uspio da u meni današnjem prepozna onog tek postalog pionira koji, dok gleda drugaricu Snježanu kako mu stavlja maramu i kapu ima svakojake, jednom pioniru sasvim neprimjerene, misli. Tek pažljiv posmatrač bi u toj djevojčici,...

Prošlo je moje. Reče mi to u kafani jedna žena, naravno prelijepa i plava, imena istog kao kod one žene u koju sam se prvi put, zapravo, zaljubio. Brzo se predomislila ali to je sad već neka, sasvim druga, priča. Ispada po tom njenom, izdvojenom, mišljenju da bi trebalo da se smirim. Ispada da bi trebalo da više ne obilazim kafane, gledam mlade žene niti da plaćam muzičare da mi sviraju omiljenu kafansku pjesmu . Sa kafanom sam se, kao i svi u mojoj porodici, sreo dosta rano. Nije mi tad bila nešto. Odrasli su pili "žestoko" iz malih čašica a ja koka-kolu (nerijetko tipa pepsi) iz onih od dva deci tako da sam pola vremena provodio na putu između kafanskog stola i wc-a. Zapravo, kafanu sam, u punom njenom značenju otkrio tek prije par godina, kada sam počeo da živim svoj drugi život. U kafanu ne treba da idu ni sasvim sretni, ni sasvim nesretni ljudi. Ovima prvima, ionako, ništa ne treba, pa ni kafana a ovima drugima, svakako, ništa ne pomaže, pa ni kafana. U kafanu...

Svako malo veće mjesto ima nešto što ga razlikuje od drugih. Najčešće je to neki davni stanovnik koji je nekad, negdje i nekako zaslužio da ga pamte čak i onda kada više niko ne zna šta je i kad učinio. Nekom od njih daju ulicu, nekome trg, a nađe se i poneko da čitavoj školi daju ime po njemu. Pored tih, znanih i zaslužnih, svaki grad ima i svoje lude. One dobre ljude koji gotovo svakog dana hodaju ulicama, ne želeći nikome zlo, proživljavajući neki svoj, posebni, dan. Ne, malena, ti znaš da to nisu ludaci, i znam da ih, kao ni ja nikad tako nećeš nazvati. Možeš za njih reći da su lude, ali onako kako to kažemo malenom djetetu čijim smo čudnim načinom zaključivanja iznenađeni onda kada pusti šareni balon iz ruke. Kad si ti, draga, zadnji put vidjela neku ludu? Možda si ih vidjela negdje da hrane golubove, upravljaju saobraćajem u kakvoj zapetljanoj raskrsnici, ili te pitaju šta si čula o njihovim ljubavnim pothvatima. Možda te podsjete kako si im, neka...

I ti, draga, i ja, smo se rodili iz vode. Rodili smo se žedni. Pametni i učeni nam kažu da bez vode možemo preživjeti najviše nekoliko dana. Bez nje, dakle, ne možemo. Kad nam je najteže voda nas spasava, pomaže da se smirimo, saberemo i spasimo. Voda nam treba i kad nam je najljepše. Voda nam je ponekad kiša. Ona iznenadna, ljetnja, koju oboje volimo. Voda je ponekad bujica koja pred sobom nosi sve i u kojoj neoprezni ili nesrećni mogu i da se udave. Nekad smo okruženi rijekama i morima a nekad sve presuši. Suša iscrpi rijeke toliko da postanu blijede sijenke onog što su nekad bile. Kažu da su sve vode iste, da nemaju ukusa ni mirisa, ali ti, malena, znaš da to nije tako. Svaka je posebna na svoj način, sasvim posebnog ukusa. Vodu neki kupuju, mada ta voda nije ni blizu onoj koju nađeš negdje, gdje joj se najmanje nadaš, dok koračaš stazom za koju ti se čini da je niko prije tebe nije prošao. Možda je i ta, kupovna, voda sa takvog izvora ali čim je zapakovana i čim je na...

Često, sa svojim prijateljima, raspravljam kako treba pristupiti novim poznanstvima. Strasno, kako to uvijek radim kad mi je do nečeg stalo, branim stav da novu poznanicu treba staviti na poziciju "0", ne misliti o njoj, unaprijed, ni da je dobra ni da nije.Djelima i godinama treba pustiti da pokažu jel smrdi ili miriše. Moji su prijatelji bolji od mene, oni vjeruju da za novog poznanika treba pretpostaviti da je dobar. Moj je stav takav zato što se, kako već znaš malena, užasavam predrasuda u svakom pogledu. Nekako nisam podložan grupisanjima (ukoliko se izuzme klub navijača crveno-bijelog kluba). Nisu ni svi crnci jednako crni, niti su sve plavuše jednako plave. Skoro mi je jedna djevojka, naravno plava, pričala o tome kako ovdje u ovom gradu, koji se trudi da vjeruje da je veliki, neka djeca obilaze oko škole. Vjerovala ili ne, žele u nju da idu ali ih ne puštaju. Kada ih najzad puste niko ne želi da s njima sjedi u klupi pa učiteljica, mjesto pored njih, ko...