Sasvim slučajno

Kad me pitaju: "Koji si ti?", ja im kažem: "Ja sam!", i mislim da sam u pravu ali ajde ti znaj. Zaista, pitam se, već neko vrijeme, jesam li ja, zaista, onaj ja koji sam uvijek bio. Ako nisam taj, onda koji sam ja? Pitam se i jesam li ja jedan ja, ili je na ovome svijetu milion, sto ili, makar, deset takvih istih ja? Stvarno, koji ja sam, sad, ja? Koji sam bio? Onaj svoj? Onaj tvoj? Možda onaj ja što na tv reklamira šampon, glumi u filmu sa brzim autima i pjeva u kafani sa davno nestalim pjevačima.? Jel bilo koja moja rečenica koja je počinjala sa ja, zaista i bila ogledalo mog ja, ili je taj ja iz rečenica bio onaj ja kojeg bi voljela da vidi ona s kojom sam tad govorio? Gdje je, ustvari, taj ja ja? Možda je on onaj ja što se smije ili je onaj ja što je i u snu tužan? Možda sam tog ja izgubio negdje, hodajući po putevima svakakvim a možda se on samo šali samnom? Možda si nekog od tih ja voljela? Možda ovog ja još uvijek voliš?

Prema posljednjem popisu, tamo negdje s kraja 2011. godine, u životu sam se, ukupno, zaljubio tačno tri puta. Svaki put je bilo sve gore i gore. Prvi put sam se zaljubio u najljepšu djevojku koju sam do tad vidio (a u ozbiljnoj je konkurenciju i za najljepšu ikad). Nisam puno toga znao o njoj osim onog što sam vidio, a vidio sam da je lijepa. U mom svijetu lijepo je, dugo, bilo isto što i dobro a kao sin jedinac, standardnim metodama odgoja na Balkanu, sam odgojen da sebi želim najbolje. Vjerovatno će to moje prvo ozibljno udvaranje, u slučaju kad mi je baš bilo stalo, ostati zabilježeno u istoriji kao jedno od najsmušenijih, najsmotanijih i vjerovatno zauzima prvo mjesto po količini treme koju sam tad osjećao. Ljubav je sjajna stvar ali kad se u nju strmoglaviš umije i da ti oteža taj tvoj život. Bili smo zajedno dugo, ili kratko, sve zavisi kako gledaš ali svakako dovoljno da dugo poslije budemo željni jedno drugog, ustvari da bar ja budem željan tih opasnih očiju. Razišli smo...

U životu je prave stvari lako naći ali teško prepoznati. Kažu da oku vještački biseri izgledaju bolje od pravih.  I jedni i drugi su lijepi ali samo ljepota pravih, ukoliko se na njih pazi,  traje  beskonačno.  Zbog lažnih bisera neki dignu ruke od pravih i ne samo da prestanu da ih traže već ih bacaju od sebe i kad se negdje na svom putu o njih spotaknu.Neko, tako, provede i cijeli život igrajući se bezvrijednom bižuterijom, uvjeren da ono što je šareno i svijetli, ujedno i vrijedi i da nigdje na svijetu nema pravih bisera. Neko provede čitav život nikad ne saznavši zašto su pravi, prirodni, biseri toliko bolji od lažnih. Ti znaš da sam često na pitanje kakvu ženu tražim odgovarao da je bitno da bude plava i da ima dugačke noge. Neki su u to i povjerovali (i dodali par drugih atributa). To su oni koji, ionako, ništa ne razumiju. Nije, draga moja, ljepota, ona koja se okom da vidjeti, najbitnija osobina. Jesi, ti si lijepa, toliko lijepa da bi svaki obožav...

Jesmo li već od rođenja pokvareni, neispravni, ili smo nekad, nekako, od potpuno ispravnih mediokriteta postali polomljene lutke? Sjetih se, prije neki dan, od suza razmazane maskare jedne žene, prave ljepotice. Sjetih se tuge žene za kojom se okrene prava polovina grada. Lijepe lutke,koja je do mene došla potpuno pokvarena. Do mene je došla tražeći se u gomili sivog blata oko nas. Nekad, čini mi se davno, shvatila je, na njenu žalost, da svijet nije ni blizu onakav kakav bi mogao biti, da ljudi nerijetko nisu sposobni da budu makar malo više od obične prosječnosti, vođene izmišljenim normama, želje za dopadanjem i mišljenjem drugih. Možda ju je to pokvarilo. Možda je pokvarena već bila. Ova se ljepotica traži tako što se prlja malo više od onih mediokriteta koji samo za blato i znaju. Ona postoji, kao cvijet kraj puta. Cvijet koji je lijep i onda kada mu prašina sa točkova, mokraća seljaka koji idu u grad ili građana koji idu u selo, pokrije latice. Postoji potajno prez...

Ja sam se prvi put, pravo, poljubio ispod neke daleke lipe, jednog ljeta, sada toliko davnog da se pitam jel to stvarno i bilo ili sam sve samo sanjao. U oba slučaja bi volio da se desi ponovo ali nažalost, nikad neće. Neka priča ko šta hoće, ali prvi poljubac se pamti. Sve u vezi njega se jednostavno ne zaboravlja, ni boja kose najljepše cure u gradu, ni njene oči, ni lipa. Poljubili bi se mi i bez lipe, sve da je tu bio i kineski šoping centar, ali sa lipom, s njom je bilo jednostavno savršeno. Sad je oko te lipe šoping centar (dobro nije kineski) i sve i kad bi se imao s kim ljubiti ne bi to bilo baš tako savršeno kako je bilo. Sjedio sam jednom tako u parku sa djevojkom tako dobrom da sam, samo pred njom, bio spreman da kleknem i da kažem: Učini šta god hoćeš. Ona je plakala, stvarno ni dan danas ne znam zašto, a ja, ja nisam nikako znao kako da joj kažem sve ono što sam želio. Uh, bilo je toliko toga što sam želio da joj kažem. Lako je pričati kad ti nije stalo, ali kad jeste...

Pada kiša. Neumorno, evo već više od mjesec dana, pada kiša. Oprala je već hiljadu puta sve one ulice kojima prolazimo (nažalost ne zajedno), kao za paradu spremila ovo lijepo drvo ispod mog prozora i sad, sad bi mogla i da prestane. Volio bih da prestane jer mi je palo na pamet da te odvedem do Đuranove lipe. Ti, naravno, ne znaš gdje je ta, već stara i oronula ali veoma važna lipa. Šteta je živjeti tolike godine a da ne znaš gdje je Đuranova lipa. Prosto šteta. Morao bih, stoga, baš ja da ti je pokažem. Do te lipe se ne ide praznih ruku. Na neki način, kao da ideš i samom, osim po lipi ni po čemu drugom upamćenom, Đuranu. Pošto je red da ponesem nešto, ponio bih jedno malo ćebence, čisto da se nađe, ako se slučajno umoriš i poželiš da tu pod lipom prilegnemo malo. Daleko od tog da te ja ne bih nagovarao, ali treba znati, nije lako do Đuranove lipe uz onaj "klanac" doći. Zato što je i prevara dio igre, ponio bih i jednu knjigu, da misliš da ću ti je čitati, da ću ti...

Pitam se kako bi, kada bi neko, pomalo zaljubljen, pomalo lud, potpuno staromodan, pisao pismo tamo nekoj, potpuno savršenoj za njega, maloj boginji sa nekoliko ozbiljnih mana, to pismo izgledalo? Možda bi negdje na nečijem dlanu neko nekad mogao pronaći nešto ovako: Napade me danas, tamo negdje oko 4 i 15, 4 i 17 da budem tačan, strašna želja da te čujem. Sjedim misleći o bog zna kakvim velikim i bitnim stvarima, lemurima i lamama, Norveškoj i Švedskoj, svemu osim o tebi, kad odjednom, kroz sve te misli, iskoči ti. Iskočiše te tvoje lijepe oči, pomalo klempave uši i sasvim ružna koljena. Samo da znaš, nisam te zvao. Neeee, ja to nikad ne bi učinio. Nikako to ne priliči ozbiljnom muškarcu. O kako sam samo danas, tamo negdje oko 4 i 15, 4 i 17 da budem tačan, želio da mi se javiš. Da čujem tvoj glas ili da makar vidim malu poruku od tebe. Samo da mi kažeš ćao i da mi se učini da nije onako kako jeste. Sad ako bi mi na primjer rekla: "Volim te", makar me i slagala mada z...